Luke Haines - Setting the Dogs on the post punk postman (Cherry Red Records, 2021)

Debi album "New Wave" grupe The Auteurs smatram jednim od najboljih debi albuma ikad, a i dan danas često završi na mojem okretaču vinila. Od tad pozorno pratim rad Luke Hainesa i to kroz matični mu bend (4 albuma), Baader Meinhof (1), Black Box Recorder (4) i solo karijeru (15ak albuma, kolaboracija, muzike za film…). Priznajem nisam tako revan u zadnjih 10ak godina, kao što sam bio prije, no ipak volim čuti što se događa s njim. Nakon prošlogodišnje odlične kolaboracije s Peterom Buckom iz R.E.M., mislio sam da će malo odmoriti, no iznenadio me početkom ovog mjeseca s novim izdanjem. I ovdje mu se Buck pridružio, no nije naveden i na omotu, a tu su još i Scott McCaughey & Julian Barratt. Muzika je sad se već može reći, "klasična Hainesovska", s pjesmama koje su više priče nego klasične pjesme, uz nenametljivu art-psihodeličnu podlogu koja ističe Hainesovu poeziju. Kao i uvijek, ima tu malo politike (EX-Stasi Spy), malo nostalgije (Never Going Back To Liverpool, Two Japanese Freaks Talking About Mao And Nixon), pohvale životu i djelu Ivora Cutlera (Ivor on the Bus). Sve u svemu, ovo je ponajbolji Hainesov album još od 2006. i "Off My Rocker At The Art School Bop", pa tko voli…

Ocjena: 8/10

Lisa Gerrard + Jules Maxwell - Burn (Atlantic Curve, 2021)

U svojem novom pojavljivanju bez Brendana Perry-a, odnosno Dead Can Dance, Lisa Gerrard se po "prvi puta udružila" sa Jules Maxwellom, kompozitorom, koji trenutno obnaša i dužnost klavijaturiste u matičnom joj bendu. "Burn" je snimljen tijekom njihove turneje 2019., i tada je trebao biti i objavljen, no zbog dobropoznatih razloga, tek je nedavno objavljen. Sedam pjesama u trajanju od nekih pola sata, čini mali odmak od rada s DCD, no ništa novo, s obzirom da je Lisa dosad surađivala s mnogim raznolikim glazbenicima, pa ovdje počinje prilično klasično (Heleali), prebacuje se na križanca DCD i Le Mystère des Voix Bulgares (Noyalain), pa opet ide prema DCD (Aldavyeem), ubacuje modernu elektroniku (Keson), da bi u etno ozračju završili sa Do So Yol.

Ocjena: 7/10

The Chills - Scatterbrain (Fire Records, 2021)

Novozelandski The Chills su se 2015 vratili odličnim studijskim albumom (http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=23031) nakon skoro 20 godina studijske neaktivnosti. I od tad im je dobro krenulo, a ovo im je već treći studijski od tad. Iako je jedina konstanta od samog početka do danas, mastermind benda Martin Phillipps, što zbog njegovog vokala, što zbog načina pisanja pjesama, The Chills uspijevaju uvijek zvučati isto. A to u ovom slučaju znači, održavati onaj "novozelandski flying nun" zvuk u koji sam se zaljubio slušajući kompilaciju "Tuatara".
Najbolji primjer za to je singl Destiny, koji može ući na bilo koji njihov dosadašnji album, bez odskakanja od ostatka materijala, a vjerojatno će ući i u moje najdraže Chillsovske pjesme.

Ocjena: 8/10

Weezer - Van Weezer (Crush Music/Atlantic, 2021)

Da Weezer nisu više što su bili, znam već jako dugo, no sa svakim novim albumom, dajem im novu šansu da me počaste barem s jednom pjesmom kao što su bile Buddy Holly, Island in the Sun ili bilo koja s prva tri albuma. Na žalost, ne uspijeva im to već 15ak godina.
No, priča s ovim albumom krenula je, kao i kod Lise, 2019. kada je najavljena megaturneja sa Green Day i Fall Out Boy. Izbačen je i singl The End of the Game, koji i nije bio loš. Početkom 2020. čuli smo i Hero, a onda su odlučili stopirati objavu tog albuma i, početkom 2021, objavili album "OK Human", koji je naišao na relativno mlak prijem.
A onda su ipak, početkom svibnja odlučili pustiti u opticaj i "Van Weezer". Već pogled na naslovnicu i naslov, može asocirati na Van Halen, Kiss i ostale hard rock bendove 80ih, a po zvuku bi to išlo prema njihovom možda "najčvršćem" albumu "Maladroit". No, ipak je malo mekši.
Osim posvete hard rock zvuku kroz naslov i naslovnicu, u pjesme su umetnuti dijelovi nekih pjesama Blue Oyster Culta, Asie te Ozzy Osbornea. Pa tko voli…

Ocjena: 6/10

pedja // 14/05/2021