Australskoameričke Vowwse odgledao sam po treći put ni krive ni dužne. Očito su se pretplatili biti predgrupa bendovima koji nam dolaze, pa su nakon ††† (CROSSES) i Jerry Cantrella, dobili priliku zagrijati i za Mansona. Sve to akupa i dalje zvuči korektno i nostalgično, pogotovo nama koji smo odrasli uz darkeraj, no i dalje tu nema ni krvi ni mesa, sve ravno i stetilno. Vjerojatno bi ih neka pjesma u nekoj Netflixovoj seriji povukla malo dalje, no ovak su osuđeni na predgrupiranje većima od sebe.

U pauzi čekiram merch stand na kojem ima čak i jedna bijela majica, a po hodnicima Arene zaključujem da Manson i nije najstrašnije kaj možemo vidjeti danas. Prije početka počastili su nas sa desetominutnom Bela Lugosi's Dead Bauhausa i krenuli moćno sa novijom Nod if You Understand sa "One Assassination Under God - Chapter 1". Ako je dvorana za vrijeme Vowwsa bila poluprazna, sad je polupuna. Ko zna, možda su ove "organizirane mise preko zooma" urodile plodom, no nit na bendu nit na publici se ne kuži da fali nekaj. Ovaj put nije bilo toliko prosvjeda kao prije 20 godina, no bilo je nešto aktivista koji su dijelili flajere pred Arenom. Setlista šara od Angels With Scrabled Wings sa "Antichrist Superstara" do potpuno nove Exit Wound. Naravno, te starije pjesme kao The Nobodies ili Disposable Teens, u prvom dijelu bile su najbolje popraćene sa pjevanjem i mobitelima. A upravo je The Nobodies bio break prema kraju koncerta, koji je stvarno bio žestok i znojan. Manson se nakon svake pjesme obrisao u ručnik pa ga bacio u publiku što je naravno naišlo na veliko odobravanje. The Dope Show, Sweet Dreams (Are Made of This), mOBSCENE i za kraj The Beautiful People moguće su najjači finiš koncerta koji sam gledao u zadnje vrijeme. Na Dope Show ubacuje "I don't like the drugs (but the drugs like me)", na mOBSCENE predstavlja bend koji se sastoji od prekaljenih igrača koji su godinama svirali po drugim bendovima kao što su The Dillinger Escape Plan, Rob Zombie, Black Light Burns ili KMFDM. Piggy D na basu i Nick Annis skroz su friški, no to se nikako ne osjeća. Tim Skold je najstariji u bendu i najduže s Mansonom, dok je Gil Sharone tu nekih 10ak godina.

Iza njih samo znakovi, bez velikih ekrana sa strane i projekcija. Samo bend koji daje 100%.
Na prvi bis je došao na štulama i tako otpjevao Tourniquet, drugi je bio i druga obrada danas. Neki kažu da je ovaj Personal Jesus bolju od originala. Teško da je tako, no skroz je udomaćen isto kao i Sweet Dreams. Treći nisam dočekao da mi ne pobjegne BAJS ko nakon Offspringa, pa sam ga ulovio i otklačio u noć. Ipak je bio Svjetski dan biciklista.

Marilyn Manson i dalje je putujući (freak) show, sa svim što ide uz to - presvlačenje, grimase, vikanje Kroejšaaaa, paljenje mobitela - no, uz sve to mora se priznati da vraški dobro sviraju i da kad si tamo, sve to nekak ima smisla. Ako budemo opet čekali 20 godina da dođe, ko živ ko mrtav, al ovo svakak treba vidjeti u životu.

pedja // 17/07/2026