CASPER CLAUSEN - Better Way (City Slang, 2021)

Casper Clausen poznatiji je kao frontmen danskog experimentalnog indie benda EFTERKLANG, čiji je i osnivač. Osim toga, pjeva i u bendu Liima, s kojima je nastupio i u Rijeci. Sve zajedno je u tih 20ak godina na sceni objavio osam studijskih i još barem toliko koncertnih albuma te ep-ova.
Kao i mnogi prije njega, odlučio se objaviti i solo album, koji je nedavno objavljen. Better Way čini osam pjesama u trajanju od četrdesetak minuta, a zapravo dvije, prva i zadnja, odnose skoro polovicu vremena albuma. One su ujedno i najkompleksnije pjesme s dugim instrumentalnim uvodima, promjenama ritmova i s njima je napravio najveći odmak od bendova u kojima svira. Kroz cijeli album se proteže experimentiranje elektronikom, kraut momentima i prog rockom na koje se nedovezuje Casperov specifičan vokal. Iako me dosad u mnogo pjesama podsjetio na Bono Vox-a, ovdje je uspio nekako pronaći izlaz iz te stupice i postao je samo svoj.
Album je snimljen u Portugalu, a mixao ga je veliki Sonic Boom. Za fanove Efterklanga i Liime, ovo je "must have", a naći će se i poneki novi fan.

Ocjena: 8/10

HILLANG CHILD - Every Mover (Bella Union, 2021)

Ed Riman je 50% velšanin i 50% indonežanin s prebivalištem u Londonu i s potpisom za Bella Union, što je, barem kod mene, u ovom slučaju bilo presudno za slušanje njegovih albuma. Every Mover drugi mu je album u karijeri, a snima pod imenom Hillang Child.
Pri prvom slušanju, njegova melankolična indie elektronika podsjetila me najviše na Villagers ili Fleet Foxes u nekoj elektro fazi.
Putovanje započinje uz himničnu Good to Be Young, na kojoj su mu pomogli kolege sa etikete, članovi grupa Dog in the Snow i Penelope Isles te Paul Thomas Saunders, nastavlja uz nešto slično crkvenom zboru na Seen the Boreal i malo kraut/gaze-a na King Quail. The Next Hold otvara drugi dio albuma sa prog rock elementima, a preko folky psihodelije na Magic Fingertip dolazi i kraj uz irske gajde sa Steppe te završava album u najmirnijem mogućem tonu.

Ocjena: 7/10

MIDNIGHT SISTER - Painting the Roses (Jagjaguwar, 2021)

Ovaj duo iz Los Angelesa čine Juliana Giraffe i Ari Balouzian, a "PAinting the Roses" je nasljednik debi albuma iz 2017. Prije samog albuma objavili su singlove Doctor Says i Wednesday Song s kojima su naznačili da se nisu odmaknuli od zvuka sa prvijenca, ali niti su se nečim istaknuli zbog čega bi mogli biti zapamćeni.
Ima tu momenata zbog kojih bi mogli reći da Midnight Sister imaju potencijala, kao što su psihodelični art zvukovi na Sirens ili pak gudači sukobljeni sa sintovima na My Elevator Song, no to je još uvijek premalo da se otrgnu od prosjeka.
Dat ću im šansu i na trećem albumu, možda je ipak u pitanju "problematičan drugi album".

Ocjena: 6/10

SHAME - Drunk Tank Pink (Dead Oceans, 2021)

Kod Shame je sigurno u pitanju "problematičan drugi album", jer gdje su nestale melodije i pjevanje s prvog? Ok, Alphabet može biti preusmjeravanje prema FDC ili Idlesima i to sam prihvatio kao činjenicu kad se taj singl pojavio. S Water in the Well očito su htjeli pokazati da su im The Fall veliki idoli, ali nisu uspjeli. Snow Day je čudna pjesma, koja je trebala postati alternativna božićna himna, ali nije ni ona uspjela. Nigel Hitter, singl koji je direktno prethodio objavi albuma, najavio je da ipak nisu uspjeli ponoviti pjesme kao što su One Rizla, Concrete ili The Lick, sve redom odlične singlove.
Postoji mogućnost da nisu ni htjeli prerasti tu veličinu na kojoj jesu, nego su se namjerno bacili u istraživanja i nedorečenost koja se čuje na albumu. Možda. Tko zna?! Na žalost, nakon prelsušavanja Drunk Tank Pink, nemam želju ponovo slušati taj album. Uzimam "Songs of Praise" i uživam. Mislim da je mnogima slično.

Ocjena: 5/10

pedja // 22/01/2021