Gruff Rhys - Seeking New Gods (Rough Trade, 2021)

Od Gruffa, bivšeg lidera grupe Super Furry Animals, već sam se navikao da ne znam što očekivati. Tako je bilo sa SFA, a tako je i u solo karijeri. Jedan slušljiv album, pa dva neslušljiva, pa genijalan, pa… i nema nikakvih pravila. Jedino je pravilo da mu se nisu dogodila još dva genijalna za redom.
Nakon "Babelsberg"-a, odrađenog sa simfonijskim orkestrom, nadao sam se sličnom nastavku, no, "Pang" koji je uslijedio bio je prilično zatvoren. Novi album inspiriran je vulkanskom planinom Paektu, na granici između Kine i Sjeverne Koreje, a trio koji otvara album dao je naslutiti da će ovaj album nadmašiti "Babelsberg", no onda je otišao u sasvim krivom smjeru, "tražeći nove bogove".
Spomenute tri asociraju na soft rock 70ih s primjesama kraut rocka i to zvuči dosta osvježavajuće, no nakon toga se kraut pretvara u previše psihodelije što zamara kod slušanja i nakon par pjesama prelazi u dosadu. Možda bi se nekim spretnijim rasporedom pjesama dobilo na dinamici, no ovako mi se čini da mu nestaje daha i usporava, usporava, sve dok ne stane. A to nije dobro. Trebalo je biti bolje.

Ocjena: 6/10

Juliana Hatfield - Blood (American Laundromat, 2021)

Jedna od najljepših žena u rocku, nekadašnja "muza" Evana Dando-a iz Lemonheadsa, Juliana Hatfield, u svojoj bogatoj karijeri, došla je do svog 18 solo albuma. Činjenica da je svoje najbolje dala polovicom 90ih, očito ju ne sprječava da snima i dalje, a kad ju napusti inspiracija, pozabavi se i tuđim pjesmama. Tako je prije koju godinu objavila album obrada Olivie Newton John, a godinu kasnije i The Police. I to sve uopće nije zvučalo loše.
Popularnost joj dižu i nove kantautorice Snail Mail ili Soccer Mommy, koje ju navode kao glavnog uzora za bavljenje glazbom. A ona i na "Blood" ne odustaje od formule koja je upalila još tamo na "Only Everything" (1995). Bazičan zvuk gitare, basa i bubnja, najvećim dijelom odsviranim od nje same, indie formula i vokal koji Vas svojom ugodom ponekad može zavesti i odvući u noćne snove, a ponekad u noćne more. Nekoliko je tu pjesama zbog kojih se ovaj album morao pojaviti. Popična Gorgon ili himnična Dead Wight samo su neki od teasera, a na Vama je da preslušate album i odaberete svog favorita.

Ocjena: 7/10

Paul Weller - Fat Pop (Volume 1) (Polydor Records, 2021)

Šesnaesti solo album "dede" Wellera odmah nakon objavljivanja uletio je na prvo mjesto britanske liste najprodavanijih albuma. S pravom? Apsolutno.
Jer, Weller niti nakon skoro 50 godina aktivne karijere ne posustaje, ne planira živjeti na staroj slavi, nego i dalje rola odlične albume i svakiput se pitam kako mu to uspijeva, gledajući njegove kolege po godinama, koji su se odavno prebacili na autopilota i žive na staroj slavi.
Weller svakim svojim novim albumom izbaci barem 3-4 "klasika" koji će zasigurno ostati uz sad već prave "klasike" i "evergreene". Shades of Blue koji je popratio objavu albuma svakako je jedan od njih. In Better Times stoji uz njegove najbolje balade, a ostatak albuma čini jednu skladnu cjelinu u kojoj se stvarno može uživati, slušajući je.

Ocjena: 9/10

pedja // 14/06/2021

PS: Ostatak preslušan u svibnju:
Moby - Reprise
St. Vincent - Daddy's Home
Iceage - Seek Shelter
Kele - The Waves Pt. 1
Twenty One Pilots - Scaled And Icy
Perturbator - Lustful Sacraments
Squid - Bright Green Field
black midi - Cavalcade
Lord Huron - Long Lost
Lou Barlow - Reason To Live