Nakon prva dva dijela, donosimo i treći, završni, prikaz odgledanog filmskog programa ljubljanskog međunarodnog filmskog festivala Liffe na "dislociranoj" lokaciji u Mariboru, kao i dobitnike nagrada festivala. Neslužbeni nastavak filma "Happines" (1998), koji je skrenuo pozornost filmofila i filmske kritike na redatelja Todda Solondza, je njegov posljednji uradak "Life During Wartime". Iako bi ime moglo sugerirati još jedan ratni film na ovom festivalu, poznavatelji njegova opusa ("Happines", "Storytelling") znaju da se rat odvija u njegovim likovima samim.

Slično kao i u prošlim spomenutim filmovima, kroz seciranje života nekoliko povezanih likova pratimo stanje američkog društva danas, njegove iluzije i zablude, njegove probleme otuđenosti i depresije. Onima nenaviknutim na Solondzov stil će film možda biti čudan i "pomaknut", onima drugima još jedan u nizu s prepoznatljivim autorskim potpisom. Film je inače dobitnik nagrade za najbolji scenarij na Veneciji 2009. Nakon južnokorejskog rimejka "Hanyo", na red je došao još jedan. Njemački "Jerichow" redatelja Christiana Petzolda je naime moderna verzija kultnog "Poštar uvijek zvoni dvaput" odnosno istoimenog romana Taya Garnetta iz godine 1946.

Ljubavni trokut ovdje čine turski gastarbajter Ali, vlasnika nekoliko kioska s brzom prehranom, njegova mlada i privlačna žena Laura te bivši vojnik Thomas, kojeg Ali zaposli u svojoj firmi. Strasti se ubrzo rasplamsaju između Thomasa i Laure, ali stalno ljubomorni i nepovjerljiv Ali, nije daleko od njih.

Ako su iz verzije ovog filma u režiji Boba Rafelsona iz 1981. godine (original je iz 1946.) u sjećanju ponajviše ostali odlični Jack Nicholson te Jessica Lange, dok se Johna Colicosa kao muža rijetko tko sjeća, ovdje je stvar obrnuta. Hilmi Sözer kao Ali je ostvario najzanimljiviju ulogu, dok su Thomas i Laura (Beno Fürmann i Nina Hoss Laura) zapravo manje zanimljivi kao osobe. Prepovršni i plitki. Nepravedno bi bilo reći da je i sam film takav, ali u usporedbi sa Nicholson / Lange verzijom, "Jerichow" izlazi kao gubitnik. Ono što ga "spašava" je moderan kontekst današnje Njemačke i svih njenih stanovnika, komentiran što kroz oči Alija, što kroz par drugih manjih "popratnih" scena. Gledajući kineski "San qiang pai an jing qi" [A Woman, a Gun and a Noodle Shop] redatelja Yimoua Zhanga (House of Flying Daggers, The Hero) podsvjesno sam se sjetio prijatelja iz osnovne škole koji je uživao gledajući filmove Buda Spencera i Terenca Hilla. Njihovi gegovi, padanja i općenito fore su ga nasmijavali do suza, dok su mene nekako ostavljali hladnima. Tako je i sa ovim filmom, inače preradom (ovogodišnje izdanje festivala ih je eto imalo nekoliko) kultog "Blood Simple" braće Coen. Previše je minutaže dano takvom načinu pričanja inače potencijalno zanimljive priče (koja u verziji braće Coen, kako je već znano, rezultira sjajnim filmom), dok su šareni i do bola karikirani likovi koji skaču i krevelje se na rubu da postanu jako naporni. Kao protuteža im je sjajan Honglei Sun kao policajac, te odlični pejzaži zabačene okolice špagetarije, no to nije dovoljno da se "iznese" cijeli film. Šteta, moglo je biti zanimljivo. Zato slijedeći film stavlja stvari na svoje mjesto - "The Good Heart", islandskog redatelja Dagura Karia, znanog motovunskoj (i drugoj, naravno) publici po upečatljivom filmu "Nói albínói".

Jacques, vlasnik nekog njujorškog bara u kojeg zalazi samo šačica stalnih gostiju, je stari čangrizavac koji nakon nekoliko preživjelih srčanih udara, je na dobrom putu da se do kraja uništi alkoholom i nikotinom. U bolnici upoznaje mladog beskućnika Lucasa u kojem prepoznaje svog idealnog nasljednika. Odlučan da mu prije smrti pokaže sve tajne vođenja svojeg bara, Jacques ga uzima pod svoje okrilje.

Fenomenalan Brian Cox kao Jacques je glavni sjajni sastojak filma, no na sreću, nije i jedini - tu je i vrlo dobra priča prožeta sjajnim (crnim) humorom. Redateljeva ideja je bila spajanje humorističnih serija (isti likovi, iz tjedna u tjedan, s jasno zacrtanim okvirima) i umjetničkih filmova (ozbiljne teme uz visoku estetiku), odnosno, humora i poezije te komedije i tragedije. U tome je i više nego uspio, iako mi se čini da je drugi dio filma ponešto slabiji nego prvi. Bez obzira na to, vrlo dobar film, na momente sjajan! Scena o brokuli i prdenju ulazi odmah u filmsku antologiju! Što se pak za zadnji odgledani film ne može reći. "Loong Boonmee raleuk chat" [Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives] tajlandskog redatelja Apichatponga Weerasethakula, inače dobitnik Zlatne palme u Cannesu ove godine, je teška, spora, meditativna i nekonvencionalno ispričana priča na rubu stvarnoga i mašte, smještena na sjeveroistok Tajlanda.

Boonmee, bolestan s teškom upalom bubrega, se nakon mnogo godina vraća na svoj posjed u želji da posljednje dane provede sa svojom šogoricom Jen, nećakom Tongom i Jaaiem, radnikom iz Burme. Uskoro mu u društvo dođu i duh njegove umrle žene, te sin, sav obrastao u dlake, koji živi život nekakvog mističnog majmunskog bića.

Umor nakon napornog festivala je priznajem uzeo svoj danak, tako da bi možda odmorniji više uživao u ovom netipičnom filmu, ali je ovaj "težak Zen", kako ga je nazvala jedna prijateljica, tu večer bio jednostavno pretežak za mene.  
Ipak, dojam o 21. Liffeu koji se osim u Ljubljani eto "vrtio" i u Mariboru, gdje sam odgledao sve opisane filmove, je i više nego pozitivan. Sjajno je to doba godine kada uz draga lica koja nažalost nekako vidiš prerijetko, dobiješ uvid u trenutno svjetsku filmsku produkciju, a ne samu onu komercijalnu i prvenstvenu američku koju nam multipleksi inače nude.

Naravno, treba reći da je mariborska publika vidjela samo manji dio cjelokupnog programa festivala (točnije, 24 dugometražna od 96 ukupno, bez ijednog od 21 kratkometražnog). Većinu nagrađenih filmova (vidi izdvojeni dio desno), kao ni oba glazbena ("Stones in Exile" te "The White Stripes Under Great White Northern Lights"), nažalost nismo imali prilike vidjeti. Možda slijedeće godine i nedavno pokrenuto kino "Udarnik" u centru Maribora dobije pokoji festivalski film pa se u i gradu na Dravi stvori prava festivalska atmosfera koja se izgubi u multipleksu Koloseja? Ostaje za nadati se.

sale // 22/11/2010