Mjesec studeni u slovenskom glavnom gradu ljubiteljima filmske umjetnosti označava samo jedna riječ, Liffe (Ljubljanski filmski festival), a evo već sedmu godinu zaredom Liffe prikazuje dio svog programa i u Mariboru, kojeg sam pratim i ovdje predstavljam. Našim stalnim čitateljima festival zasigurno nije nepoznat, pa ću samo reći da ovo 23. izdanje po redu čini 112 filmova u raspoređenih u jedanaest programskih kategorija od kojih će 24 dugometražna filma biti prikazana i u Mariboru. Zbog koncertno fotografskih zadataka dolje potpisanog (Nada Surf u četvrtak, Steve Vai u petak), nisam uspio popratiti sve dosadašnje večeri, ali ponešto o filmovima prikazanim tada ćete moći pročitati u završnom reportu festivala kada ih odgledam naknadno. Pa, krenimo redom. Festival je u Mariboru otvoren drugim po redu filmom mlade bosanskohercegovačke redateljice Aide Begić naslovljenim "Djeca". U njemu pratimo život u današnje vrijeme, u pred novogodišnje razdoblje, Rahime i Nedima, brata i sestre, siročadi iz bosanskog rata. S teretom psihičkih posljedica rata, koje su vidljive i na drugim likovima, starija Rahima pokušava pomoći sedam godina mlađem Nedimu koji upada u probleme u školi, što Rahimu navodi na pomisao da joj brat zapravo vodi dvostruki život...

Zanimljivo snimljen, krupnih kadrova većinu filmu (dobar dio filma gledamo Rahimi u potiljak), film nas uvlači vrlo lako u sebe, a zbog, nažalost, na ovim prostorima prepoznatljive teme (posljedice rata, raskol između novopečenih bogataša i sve siromašnije raje), pomaže i u brzom poistovjećivanju s likovima. Sjajna je i upotreba zvuka - zvukovi blagdanske pitotehnike (mada sam nisam nikad vidio smisao u eksplozijama za blagdane) i života u gradu je naime vrlo efektno izmješana sa zvukovima rata i teškog života u to doba. Regiju, na neki način, ali i novogodišnje raspoloženje, predstavlja i drugi film večeri, "Mlada noč". Iako se radi o češkom filmu, režiju potpisuje slovenski redatelj Olmo Omerzu, koji se u toj državi školovao. U ovoj "alegoričnoj minijatura na temu demistificiranja ljubavi" pratimo jednu večer u životu dvoje osnovnoškolaca koji se pukim slučajem nađu u stanu sa troje odraslih koji rade reprizu dočeka Nove godine. Votka, trava i seks su Baluški i Řezaču zasigurno nešto novo u životima, dok Davidu, Kateřini i štepanu zasigurno nisu.

Doza znanog i uvijek dragog češkog humora je prisutna u ovom vrlo dobrom prvijencu u kojem bi volio ipak vidjeti malo dublju razradu likova jer kraj ostavlja neka pitanja u zraku. "Beginners" je autobiografska priča redatelja Mika Millsa o ocu koji pri starosti od 75 godina prizna da je homoseksualac. Obzirom na temu i znanu glumačku postavu (sjajni Ewan McGregor i Christopher Plummer kao otac), moram priznati da sam očekivao zašećerenu holivudsku komediju, no dobio sam jedan jako lijep i inteligentan film. Nema se tu šta previše analizirati, jednostavno ga treba pogledati, jer obuhvaća sve teme tako česte u (našim) životima - traženje ljubavi, borba sa rakom i življenje Života do samog kraja.

Par scena je naprosto sjajnih (Mary Page Keller kao majka ima par fora od kojih sam se naglas nasmijao u kinu, da psa niti ne spominjem), a jesam li vam rekao i da je tu Goran Višnjić u ulozi očevoga mladog ljubavnika sa zavidnom minutažom? Nastavljamo sa grčkim "Adikos kosmos (Unfair World)" redatelja Filipposa Tsitosa. Ovo melanholično djelo govori o Sortirisu, policajcu koji se pred penziju odluči biti potpuno pravedan i oprostiti svakom kriminalcu kojeg dovedu u njegov ured na saslušanje, što naravno nailazi na neodobravanje okoline.

Sjajni Antonis Kafetzopoulos i Theodora Tzimou, sa nekoliko sjajnih prizora, film će najviše sjesti ljubiteljima Akija Kaurismakija u koje se i sam ubrajam. Za barem malo glazbe na festivalu i feel good vibracija se pobrinuo odličan dokumentarac "Marley" Kevina Macdonalda koji govori o liku i djelu najpoznatijeg jamajkanskog glazbenika, Boba Marleya. Kroz intervjue s njegovim članovima obitelji, prijateljima i glazbenim suradnicima, te uz arhivsku građu, saznajemo sve o ovoj glazbenoj legendi reggae glazbe.

Film prati kronološki put, od samih njegovih početaka pa do prerane smrti, a obzirom na Marleyev životni put (u jednom momentu je postao nepoželjan na Jamajci), film na momente dobiva i dimenziju uzbudljivog trilera. Sam se ubrajam u njegove površne obožavatelje (best of je jedini njegov CD kojeg imam u kolekciji), ali nakon ovog odličnog filma, priznajem da ga puno više cijenim i kao osobu i kao glazbenika. Film, odnosno, točnije rečeno, Bob Marley, je i dokaz kako i glazba i samo jedan čovjek mogu promijeniti svijet. Obavezno gledati! Temeljen prema istinitoj priči, uz preinake da se dobije na filmskoj napetosti, "Argo", redatelja i glavnog glumca Bena Afflecka, govori o znanoj talačkoj krizi u američkoj ambasadi u Teheranu 1979. godine. Manje je pak znano da je netom prije upada Iranaca u ambasadu, šestero njenih zaposlenika uspjelo pobjeći u kanadsku rezidenciju i film govori upravo o planu CIA-e da izbavi tih šestero nesretnika, koji bi, ukoliko pronađeni, skoro sigurno bili žrtvovani na javnom mjestu kao primjer ostalima. Već od uvodnog dijela filma u kojem saznajemo kratku povijest Irana, te jake veze svrgnutog iranskog šaha sa SAD-om, zbog kojeg i dolazi do upada u Ambasadu (inteligentno predstavljeno na način filmskog storyboarda, što i ima veze s pričom filma), film ubacuje u visoku brzinu i uz manja usporavanja, drži napetost sve do samog kraja. Kako je plan spašavanja, uz pomoć agenta CIA-e kojeg igra Ben Affleck, predstaviti šestorku kao kanadsku filmsku ekipu koja traži lokacije za snimanje znanstveno-fantastičnog filma u Iranu (tko kaže da CIA nema mašte!), film sadrži i dio u kojem si Affleck daje oduška prema Hollywoodu što filmu daje i dašak komedije. Time naravno gubi priliku postati punokrvni politički triler, no ne uzimam mu to previše za zlo.

Film donekle i većinom izbjegava patetično slavljenje Amerikanaca kao pobjednika i ismijavanje svih ostalih (oni sa slabijim pamćenjem ispranim moćnom modernom propagandom ionako neće htjeti vjerovati šta je sve SAD radila i radi i danas u svijetu čak i kada im se to prikaže na jako velikom ekranu), iako zbog nacionalnosti glavnog junaka i same priče, gledatelj se postavlja na njegovu stranu i navija za njegov uspjeh. No, daleko je to od crno-bijele slike svijeta koju smo nekad dobivali u filmovima s one strane bare, što je svakako za pohvalu (ipak, dok na kraju saznajemo povijesne podatke oko okončanja krize, izostavljena je činjenica da je vojni pokušaj oslobađanja talaca iz Ambasade bio tragičan neuspjeh). Iako me početak filma (scene napada na Ambasadu) odmah podsjetio na onaj početak u Spielbergovom "Minhenu", film ipak nije u tom rangu, ali se u konačnici radi o vrlo kvalitetnom i inteligentnom uradku, odličnog tempa, glume i režije. Nakon svoja prva dva filma kao redatelj (Gone Baby Gone i The Town), Affleck je zapustio lokalne okvire i bacio se na međunarodne i "teže" teme i to vrlo uspješno. A netko kome velike teme i poznate osobe nisu strane je zasigurno Walter Salles, vjerojatno najpoznatiji po filmu "The Motorcycle Diaries" u kojem predstavlja mladog Che Guevaru i njegovo traženje svojega životnog puta. Salles se ovoga puta uhvatio velike knjige i to one najpoznatije pisca Jacka Kerouaca. "On the road" tako govori o nekoliko godina mladog pisca Sala Paradisea i njegovom putovanju Amerikom, traženju inspiracije po svim dijelovima te ogromne države i uživanju u Životu na jedan poslijeratni, hedonistički način.

Kako se radi o filmu ceste (što je btw. jedna od jedanaest sekcija ovogodišnjeg Liffe festivala, u okviru kojeg će biti prikazani i kultni naslovi kao što su "Easy Rider" i "Vanishing Point"), film očekivano prate prekrasni kadrovi i filmska fotografija, ali uz odličnu glazbu, režiju i scenarij temeljen na spomenutoj legendarnoj knjizi, najveći dio su odradili sjajni glumci. Uz nekoliko epizodnih uloga već etabliranih imena (Kirsten Dunst, Viggo Mortensen, te uvijek sjajni Steve Buscemi), to su Kristen Stewart (najpoznatija kao Bella Swan iz vampirske blockbuster sage "Twillight"), Sam Riley (najpoznatiji kao Ian Curtis iz filma "Control" Antona Corbijna), te naprosto izvrstni Garrett Hedlund o kojem ćemo vjerujem još mnogo čuti.

Kultna knjiga barem jedne generacije je tako dobila svoju odličnu celuloidnu inačicu koja bi po meni trebala postati kultni film mlađe generacije. Ako ova mlada digitalna generacija uopće ima potrebu putovati, vidjeti svijeta, tražiti srodne duše s kojima može raspravljati (fizički, ne putem Interneta!) o svojim najintimnijim strahovima i porivima. Unatoč slabom tehničkom početku festivala u Mariboru (prvu večer je prvi film je kasnio neobjašnjivih 15 minuta, drugi je pak imao tehničkih problema pa smo par minuta gledali sliku preko pola ekrana), 23. Liffe je štajerskoj metropoli ponudio vrlo dobra do odlična ostvarenja. A do zadnjeg dana festivala, 18.11., nas zasigurno očekuje još pokoji filmski biser!

Liffe 2012

• dio 1.
• dio 2.

sale // 12/11/2012