Nakon prvih nekoliko odgledanih filmova u sklopu mariborskog dijela ljubljanskog Liffe festivala i općeg vrlo pozitivnog dojma o viđenom, došla su i prva razočarenja ali i nova ugodna iznenađenja. No, krenimo redom. Odmah na početku, nešto sasma drugačije. "Technotise - Edit i ja" je srpski animirani film Alekse Gajića, rađen po njegovom stripu. Radnja njegova filmskog prvijenca je smještena u Beograd 2074. godine. Pratimo mladu studenticu Edit koja si, da bi konačno položila kompliciran ispit na fakultetu, daje ugraditi memorijski čip, što dovodi do neočekivanih posljedica.

Prije svega, kapa dolje na zamisli, produkciji i izvedbi filma - da nije znanog nam jezika i još poznatijih glasova srpskih glumaca (Nikola Đuričko, Nebojša Glogovac), te kadrova starog / modernog Beograda, film bi mogao komotno proći kao američka ili azijska produkcija. A to govori mnogo. Zatim, tu je zanimljiva priče sa sjajnim detaljima (primjerica e-trgovina s brzom prehranom ili policijski auto, koji iako u skladu s vremenom radnje lebdi, ima ipak oblik znanog stojadina), pozadinskom filozofijom (kao svaki pravi strip, uostalom), te obaveznom dozom humora tako tipičnom za srpski film (ovdje ponajviše u ulozi Herba, kojem poslovično sjajno glas daje Srđan Todorović Žika). Osobno mi taj stil "japanski" animacije s borilačkim elementima nije previše napet, ali po reakcijama publike, pogotovo mlađe, se dalo zaključiti da je to ponajviše moj problem. Vrlo, adrenalinom nabijeno, ugodno iznenađenje - susjedi, svaka čast!

Da je cijela priča napravljena vrlo ambiciozno i na svjetskoj razini, dokazuje i "action figure" lutka mlade junakinje, reizdanje stripa, te DVD sa posebnim dodacima - više na službenom sajtu. Da rimejkove zanimljivih ne-američkih filmova ne radi samo Hollywood, dokazuje korejski "Hanyo" [Housemaid]. Prerada je to "najslavnijeg južnokorejskog filma svih vremena", redatelja Kim Ki-younga snimljenog davne 1960., ali prebačenog u današnje vrijeme. Mlada Eun-yi dolazi kao sluškinja i dadilja u bogatu obitelj. Uskoro dolazi do seksualnih trzavica između nje i Hoona, gazda kuće, što, očekivano, izazove nezadrživu lavinu posljedica.

Najavljivan kao erotičan triler, film je zasigurno razočarao mnoge željne golišavih prizora. Primjerenijeg opisa kao drama s erotskim elementima, "Hanyo" nudi neke dobre elemente (prije svega, kompleksan lik stare sluškinje), ali u cjelini ne uspijeva kao zaokruženo djelo. O kraju koji kao da je došao "iz svemira", da niti ne pričam. Kako je jedan novinar dobro primjetio, ako ništa drugo, ovaj film će natjerati barem dio ljudi da se pozanimaju za izvornik. "Chaque jour est une fete" [Everyday Is a Holiday] je prvi dugometražni film libanonske redateljice s francuskom adresom Dime El-Horr. Počinje odlaskom punog autobusa žena svojim muževima / momcima u udaljeni zatvor, no trosatni put se završava prije cilja, i to smrću vozača u pustinji. Unatoč ratnim okolnostima, žene kreću pješke u potragu za zatvorom, a radnja filma se koncentrira na njih tri, koja je svaka sa svojim razlozima i brigama, krenula na taj put.

Vrlo sporog ritma, s malo radnje i ponešto liričnih momenata i hiper-realističnog simbolizma, "Chaque jour est une fete" nije lak zalogaj. Vizualno moćan, sadržajno dosta manje, uz određene meni dobre momente (odličan i efektan početak, par manjih dobro iskorištenih i naznačenih detalja, tri dobre glumice), u globalu mi nije pružio ništa tako spektakularno. Ako recimo američki film zna prečesto podcjenjivati gledateljevu inteligenciju, onda je ovaj film njegov ekstrem u drugu stranu - fali mu više komunikacije s gledateljem, više objašnjenja, tko, zašto i kako. A reklo bi se da je dobrodošlo i poznavanje osnova libanonske povijesti tog razdoblja, jer u filmu nećete saznati ništa o tome, a ogroman upitnik nad glavom će biti prisutan. Mjesto radnje ostaje isto, ali pogled na ratne sukobe dobivamo čisto drugačije, u izraelskom filmu "Lebanon" redatelja Samuela Maoza. Prvi je dan prvog izraelsko-libanonskog rata. Pratimo posadu izraelskog tenka koja sa šačicom komandosa treba izvesti nekoliko akcija toga dana. No, mladost i neiskustvo dijela spomenute posade vrlo brzo dolaze do izražaja i naši junaci upadaju u situaciju iz kojih se možda neće izvući živi...

Ovaj dobitnik Zlatnoga lava u Veneciji 2009., je potresan prikaz prvog libanonskog rata, kojeg je i sam redatelj Maoza, dok je bio na služenju vojnog roka, proživio. A koliko ga je to obilježilo, dovoljno govori podatak da je trebao 20 godina da se vrati na tu temu i snimi taj film (ujedno i njegov filmski prvijenac). Da ratovi više nisu tako "jednostavni", kao nekada, barem što se filmskog prikaza istih tiče, gdje su se strane dijelile na dobre i loše, znamo već neko vrijeme. A da su traume preživjelih s obje strane itekako teške zbog svega viđenog i proživljenog u tom neprirodnom stanju rata, dokazuju i filmovi poput ovog.

Za razliku od prije dvije godine snimljenog sjajnog izraelskog "Waltz with Bashir" koji se dotiče istog rata, ali sa dosta širom slikom njegovih groznih posljedica pogotovo za civilno stanovništvo, "Lebanon" se ograničava na mikro sliku jednog ratnog pohoda. Sjajno snimljen (većinu vremena smo u tenku), sa krupnim i ekstremno krupnim planovima izgubljenih i izmučenih mladenačkih lica, film je dobio određene kritike da nije dovoljno politički i da se fokusira na sudbine nekoliko izraelskih vojnika, dok se prave žrtve toga rata (Libanonski civili), uopće ne spominju. Tu primjedbu na stranu, "Lebanon" je ipak univerzalan ratni film koji bi se zapravo mogao događati bilo gdje i bilo kada. I nije fokusiran na široku sliku, već na individualne priče te sam rat kao takav. I kao takav, odlično uspjeva u tome.

Ako vam je pojam klaustrofobičnog prikaza rata do sada bio odličan njemački "Das Boot", onda je vrijeme da doživite filmski prikaz rata iz tenka. Rat, ali na afrički način, nam posredno donosi film "Un homme qui crie" [A Screaming Man] čadskog redatelja Mahamat-Saleha Harouna. Nemirna politična realnost modernog Čada je pozadine priče o ocu, bivšem plivačkom asu, i sinu, obojici zaposlenih na bazenu hotela kojeg preuzimaju novi vlasnici. Njihov dobar odnos kvari vjetar nadolazećeg rata te očev osjećaj odgovornosti prema društvu i državi, kao i nisko samopoštovanje zbog izgubljene pozicije u hotelu.

Iako naslov spominje vrištećeg čovjeka, pred nama se na platnu priča odmotava polako i detaljno, dok se vrištanje dešava samo unutar glavnog junaka. Kao što je to netko dobro primjetio, film govori puno, bez toga da nam puno govori. Upečatljivo ostvarenje! Posljednji film velikog Mikea Leigha, "Another Year" je tipična "lijevska" engleska drama s humornim elementima, ispunjena živopisnim likovima davno izgubljenih snova koji još uvijek tragaju za srećom u jesen svojih života.

Radnja se vrti oko Toma i Gerri (da, čita se Džeri!), sretno oženjenog para blizu šezdesetih godina, koji svoje slobodno vrijeme provode izvan Londona, na svojem malom vrtu. U razdoblju četiri godišnja doba jedne godine, pratimo neke njihove značajnije susrete sa starim prijateljima, koji dovode do odrastanja i sazrijevanja (u toj već starijoj dobi) svih njih.

Sjajne glume, odličnog scenarija i režije, "Another Year" je jednostavno rečeno, odličan film, još jedan u nizu na kakve smo kada je o Leighu (Vera Drake, Secrets & Lies) riječ, i navikli. Obožavatelji njegova izraza neće ostati razočarani, a ovim filmom možda privuče i pokoje nove.

sale // 19/11/2010