Dvanaest dana mjeseca studenog je razdoblje kada najzagriženiji filmofili u slovenskoj prijestolnici uzimaju godišnji i konačno žanju plodove svoje tjednima prije obavljene kupovine ulaznica. Naime, razdoblje je to vrlo popularnog međunarodnog ljubljanskog filmskog festivala Liffe, koji već dvadeset i jednu godinu oduševljava svojom posjećenošću, izborom filmova u čak jedanaest kategorija (ona "za svakoga ponešto", naravno u festivalskom, ne hollywodskom smislu, odmah pada na pamet) i festivalskom atmosferom. Kao i nekoliko prijašnjih godina, festival se predstavlja i sa dijelom programa (točnije, 24 filma) i u Mariboru, u kojem sam kao i prošle godine, odgledao većinu filmova ovogodišnjeg bogatog programa.

Sam festival je ove godine otvorio legendarni Oliver Mlakar sa još legendarnijom igrom detekcije iz, pogađate, ultra legendarne Kviskoteke - tražena osoba od tri na pozornici je bila Simon Popek, direktor festivala od 2007. godine. Prvi dan mariborskog dijela festivala je otvorio Lourdes austrijske redateljice i scenaristice Jessice Hausner. Drama je to, na momente prožeta suptilnim i inteligentnim humorom, o poznatom francuskom svetištu u kojega dolaze brojni bolesnici iz čitavog svijeta u nadi ozdravljenja. Čuda, ako u njih vjerujete. A Jessica Hausner se mudro ne postavlja preočito niti na jednu stranu, prikazuje obje strane novčića - od turističke dimenzije cijele priče, činjenice da smo svi, ma koliko pobožni vjernici bili ili se takvima morali zbog svojega posla prikazivati, ipak ljudi skloni niskim strastima, do iscjeliteljske moći tog prostora i te atmosfere. Na momente odličan (pogotovo u humornim dijelovima ili prikazima manje očekivanih situacija - malteški vitez priča svećeniku vic za kršćanskim akterima), "Lourdes" je sve u svemu vrlo dobar film sa sjajnom glumom, posebice glavne Sylvie Testud. Slijedeći film, francuski Mammuth, također govori o preobrazbi, ali malo drugačijoj. Mammuth (Gerard Depardieu) je velik, okrugao i pomalo mentalno "spor" 60ogodišnjak koji upravo proživljava zadnji dan na poslu u mesnoj klaonici. Radeći od svoje 16te godine, Mammuth pomalo nespreman dolazi u penziju, koja, zbog birokracije naravno, će biti teška ako ne dostavi potvrde o prošlim zaposlenjima kako bi mu zaslužena mirovina bila pristojna. Što ga tjera da sjedne na svoj stari motor i naš film ceste i njegovog ponovnog otkrivanja života može početi! Zrnate slike i "umjetničkijeg" štiha, sa sjajnom glazbenom temom, film nam nudi Depardieua na kakvog nismo navikli gledajući ga zadnjih desetljeća u holivudskim filmovima namjenjenim nedeljnom popodnevu - lijepo ga je vidjeti ponovno kao pravog glumca. Uz njega, tu su i sjajna Yolande Moreau kao njegova žena (sa par antologijskih scena) te uvijek prekrasna Isabelle Adjani, što sve skupa donosi jedan dosta dobar film. Prvo sjajno pozitivno iznenađenje ove godine je američki Winter's Bone redateljice Debre Granik. Odličan film o sedamnaestgodišnjoj Ree Dolly, šefici kuće, koja se daje u potragu za izgubljenim ocem u ruralnom i socijalno degradiranom okruženju sjevernoameričkog planinskog područja Ozark u kojem cijele familije žive od proizvodnje droge metamfetamina. Više o samom filmu pročitajte u izdvojenom članku o tom odličnom uradku. Životna drama malo drugačije atmosfere i temperamenta (ipak se radi o Španjolcima) je Yo, también [Me, too] kojeg potpisuje redateljski dvojac Antonio Naharroi Álvaro Pastor. Daniel je 34ogodišnjak i prvi europljanin s Downovim sindromom koji je uspješno završio fakultet. Prvoga dana na poslu kao socijalni radnik upoznaje kolegicu Lauru, promiskuitetnu ženu neriješenih osobnih trauma, koja ga u potpunosti opčinjava. Vođen ne samo seksualnim nagonima, Daniel upoznaje Laurinu stranu koju rijetko tko vidi što dovodi do iskrenog prijateljstva. Ali Daniel, unatoč osudama i upozorenjima okoline, želi ipak nešto više...

Sjajan topli životni film s odličnim Pablom Pinedom (Daniel) i Lolom Duenas (Laura) u glavnim ulogama koji je zagrijao mnoga srca u kino dvorani. Razapet između onoga što drugi smatraju da je najbolje za njega ("nađi si nekoga tko je kao ti") i "normalnog" života kojem teži, Daniel nam pokazuje da je često bliže pravom smislu života i življenja nego mnogi "normalni" mu kolege i prijatelji. Sjajni i na momente neočekivani izljevi humora samo potpomažu ukupnom dojmu o odličnom filmskom ostvarenju. Der Räuber [The Robber] njemačkog režisera Benjamina Heisenberga je filmska verzija istoimenog romana napisanog po istinitim događajima, o osobi koja živi dvostruki život - onaj uspješnog maratonskog trkača i onaj endorfinskog ovisnika o lovu na potpunu slobodu. Na početku filma vidimo Johanna Rettenbergera koji profesionalno trenira i održava formu u zatvoru, služeći kaznu zbog pljačke banke. Nakon izlaska, kao potpuni anonimac, ostvaruje nevjerojatan uspjeh na bečkom maratonu, ali ujedno počinje i svoju pljačkašku odiseju po bankama po cijeloj Austriji.

Moji podvojeni osjećaji u vezi filma su tu ponajviše zbog načina na koji je snimljen. S jedne strane imamo nevjerojatnu priču, koja naprosto opčinjava. S druge strane, imamo hladan i potpuno odmaknut (objektivan?) prikaz iste. Davajući novo značenje izrazima "kameno lice", "hladan kao špricer" i "vuk samotnjak", Rettenberger kao lik ne uspijeva dovoljno privući simpatije gledatelja da bi se poistovjetili s njime (što je važan preduvjet dobre povezanosti s filmom), a ostali likovi niti imaju dovoljno prostora, niti je bilo očite redateljske želje, da bi oni preuzeli tu ulogu. Uz to, iako film obiluje kratkim glazbenim podlogama (najčešće slušanje radija dok bi se glavni lik vozio jednim od mnoštva ukradenih automobila), jedna od scena spektakularnog Rettenbergerova bježanja pred sve brojnijom policijom koja ga lovi po cijeloj državi, je u potpunosti bez glazbe. Koja bi, mudro izabrana, uz malo dinamičniju montažu, mogla ostvariti puno dojmljiviji učinak, a takvih je primjera u filmu još par. Ipak, ovaj film o maratoncu / pljačkašu banke, s naprosto nevjerojatno izraženim nagonom za preživljavanje, svakako preporučujem, iako se ne mogu oteti dojmu da smo mogli dobiti malo remek djelo. Obzirom na ludi scenarij, za očekivati je američku verziju filma, s primjerice Christianom Baleom u glavnoj ulozi. Zato je slijedeći film, argentinski El secreto de sus ojos [The Secret in Their Eyes], u potpunosti "razvalio", osvojivši titulu mojeg drugog najvećeg iznenađenja ovogodišnjeg festivala do sada, te najboljeg filma od onih odgledanih. Više o samom filmu, inače ovogodišnjem dobitniku Oskara u kategoriji stranog filma, pročitajte u izdvojenom članku. Sve u svemu, od prvih šest odgledanih filmova festivala, niti jedan nije bio slab, što je sjajan početak. Kako je veći dio festivala tek ispred nas, očekujem još najmanje pokoje ugodno iznenađenje!

sale // 15/11/2010