Nakon prvog dijela prikaza dijela programa ovogodišnjeg jubilarnog izdanja Ljubljanskog filmskog festivala Liffea, koji se odvijao u Ljubljani i Mariboru u razdoblju od 11. do 22. studenog, donosimo i drugi, zaključni dio. "La Nana" (The Maid) je drugi film čileanskog redatelja Sebastiána Silve, koji je ujedno i ilustrator i glazbenik. Njegov prvi film, "La vida me mata" (2007) su njegovi domaći kritičari proglasili čileanskim filmom godine, a sudeći po ovom filmu, radi se o vrlo talentiranom autoru. Fenomenalna Catalina Saavedra glumi Raquel, sluškinju u ranim četrdesetim godinama koja već dvadeset i tri godine lojalno i pedantno brine za red u kući vrlo dobro situirane obitelji, pritom odgajajući četvero pomalo razmažene djece. Raquel je toliko dobra u svom poslu, da u biti za njega samo i živi - njezin socijalan život je na nuli, a slično je i sa njenim socijalnim i emocionalnim sposobnostima. Da bi joj pomogli, obitelj unajmljuje još jednu kućnu pomoćnicu, ali ih Raquel svojim nastupom i postupcima sve uspije otjerati od kuće, sve dok ne dođe preprosta Lucy, koja će joj zauvijek promijeniti život… Sa puno osjećaja prema likovima (svojevrsna biografija, jer je Silva kao dijete imućne obitelji također doživljavao scene iz filma) i toplog humora, dobili smo prekrasan film o odrastanju osobe u srednjim godinama, jedan od najtoplijih i najboljih filmova ovogodišnjeg festivala. Hrvatsku kinematografiju su više nego uspješno predstavili "Crnci", na kraju i osvojivši glavnu nagradu festivala Liffe, koja će se pridružiti trima Zlatnim arenama ovogodišnje Pule (režija, zvuk, sporedna uloga) na policama autora - režiju i scenarij ovog mračnog filma potpisuju debitant Goran Dević te iskusniji Zvonimir Jurić. "Crnci" je naziv posebne jedinice Hrvatske vojske zadužene za prljave poslove u doba Domovinskog rata, a početak filma nam prikazuje njihov ranojutarnji odlazak u akciju na neprijateljski teritorij. U prvih 20tak minuta saznajemo uspjeh akcije, a onda se vraćamo na dan prije koji nas upoznaje s likovima, njihovim karakterima, motivima i razlozima za postupanje kojem smo bili svjedoci. Svjetlosnim godinama udaljen od "naši - njihovi" pojednostavljenih crno-bijelih ratnih filmova, "Crnci" su puno više drama smještena u ratno okružje, nego ratni film, odnosno, kako je to u propagandnom materijalu filma rečeno, rat se dešava u svakom od njih. Mnogo toga je dano samo u simbolima i detaljima, što se mi osobno jako dopalo, tako da je u filmu velika težina na onog kamerom djelomično ili ne prikazanom, a samo izrečenom ili nagovještenom na neki drugi način (zvukom, slikom posljedice ili slično). Glumci su sjajni pod vodstvom, za hrvatski film neizostavnog, Ive Gregurevića, a film u svojih 75 minuta djeluje vrlo moćno. Ne opravdavajući nikoga, film kao da nam govori kako u svakoj situaciji postoji izbor, pa čak i u ludilu rata kojeg su na kraju svi žrtve. Istočne susjede je predstavljao film "Beogradski fantom" mladog Jovana B. Todorovića, priča snimljena po jednoj od najvećih beogradskih urbanih legendi. Godina je 1979., drug Tito je na konferenciji na Kubi, a glavni grad države na tih par dana, odnosno večeri, u potpunosti preuzima fantomski trkač u bijelom Porscheu. Policija mu ne može ništa, a raja ga sve više obožava, kao nekoga tko se izigrava i ismijava cijelom režimu i njegovom najstrožem dijelu - policiji. Miks arhivskih snimaka, intervjua sa stvarnim učesnicima i svjedocima tih događanja te igranih prizora akcijskog lova na fantoma, rezultira vrlo dobro napravljenim filmom, sa plejadom nekih novih mladih, barem meni, ne znanih srpskih glumaca i zapravo cjelokupnim izgledom filma kao da se radi o kakvoj stranoj produkciji - za svaku pohvalu! Najviše me je smetao jedino pristup koji Fantoma i gledateljima prikazuje upravo tako, kao robotskog kulera koji niti govori niti ima prijatelje, dok u intervjuima od njegovih prijatelja saznajemo da se radilo o veseli i vedri osobi. Baš zbog toga se gledateljsko povezivanje lika s buntovnikom ne dešava na toj razini na kojoj bi se moglo, kako je to primjerice u filmu "Crni bombarder".
Obzirom da mu je tek 30 godina, Todorović bi mogao postati velika zvijezda srpskog filma, koliko redatelji mogu postati zvijezde u današnje doba kada su zvijezde polupismeni mediokriteti koji se razgolićuju na TVu. O sjajnom rumunjskom filmu "Politist, adj." autora Corneliua Porumboiua, koji je debitirao također sjajnim "A fost sau n-a fost?" 2006te godine, smo već pisali u odvojenom članku, kojeg možete pročitati ovdje. Tu ću samo napomenuti da je film u konačnici dobio posebno priznanje ovogodišnjeg žirija Liffe festivala "radi njegove estetike, naracije i društvene angažiranosti" - apsolutno zasluženo! Niz ugodnih iznenađenja je nastavio danski film "Frygtelig lykkelig" (Terribly Happy). U njemu pratimo dogodovštine mladog policajca koji zbog "osobne greške", dobiva prekomandu u neku dansku vukojebinu u kojoj mještani sve svoje probleme rješavaju između sebe… Taj moderni western, sjajne fotografije, atmosfere, dobrih obrata u scenariju te glume, me podsjetio na Johna Dahla, danas prvenstveno TV redatelja, a na početku karijere majstora krimi filma posebnog stila i atmosfere (prva tri filma su mu vjerojatno i najbolja: "Kill Me Again" (1989), "Red Rock West" (1993), "The Last Seduction" (1994)), što je samo po sebi već dobra preporuka. Tome dodajmo i Kim "U Kini jedu pse" Bodniu i poseban štih tih sjevernjačkih filmova, i celuloidni užitak je zajamčen! Za kraj je došao novi film najpoznatijeg dežurnog kritičara američkog puta pod vodstvom Busha jr., Michaela Moorea. Njegov novi film se obrušio na same temelje američkog sna, da tako kažem, na kapitalizam. Prikladnog imena "Capitalism: A Love Story", film propituje sistem koji je propagandno reklamiran u doba hladnog rata kao najbolji, najpraviji i najispravniji odgovor na najgori, najlošiji i najslabiji socijalizam/komunizam, a koji je danas doveo do sloma ne samo američkog gospodarstva, već i onog svjetskog. Pokazujući koliko je propaganda moćna, koliko su i dalje neki moćnici nedodirljivi i koliko je zapravo Amerika danas, da oprostite, u govnima, Moore iznosi šokantne primjere iz svakodnevnog US of A života. Naći primjere izbacivanja obitelji iz kuća zbog nemogućnosti otplate kredita, mu danas nažalost nije bilo teško. Čuti ispovijesti profesionalnih pilota koji imaju tako mizerne plaće da moraju raditi i dodatne poslove da bi se prehranili, je bilo šokantno i zastrašujuće. Otkriti kakve sve malverzacije su rađene / se rade, da bi velike korporacije bilo još bogatije, je naprosto nevjerojatno. Vidjeti kako su se radnici pobunili protiv slabog vodstva tvornice i u sindikalnom štrajku i uz medijsku potporu (pa na kraju i potporu samog predsjednika Obame) uspjeli u svojim ciljevima, je pak inspirativno i budi nadu.
Ako maknemo njegov tipičan stil rađenja filmova (kratki kadrovi, jako naglašena montaža, eksponiranje sebe u prvi plan, ponekad ne baratanje točnim podacima te banaliziranje određenih stvari), Mooreu se ipak mora priznati da talasa stvari tamo preko bare. A ako je taj stil takav na kakav su Ameri danas nažalost navikli, onda ćemo i to prežvakat samo da poruka dođe do čim većeg broja ljudi tamo, obzirom da vidimo koliko ta država, željeli mi to ili ne, utječe na živote svih nas. Sve u svemu, sjajnih 10tak dana odličnih filmova! Preporučujemo se već za slijedeću godinu!

sale // 25/11/2009