Jubilarni, dvadeseti po redu Ljubljanski filmski festival (Liffe) nam je i ove godine u svojoj ponudi od preko sto filmova iz cijeloga svijeta (91 dugometražni + 15 kratkometražnih) prikazao popriličan broj filmova koje inače ne bi imali priliku vidjeti u kinu ili čak na DVDu. Uz nekoliko očekivanih naslova (novi filmovi Jarmuscha, Almodovara, Hanekea), dobili smo dobar uvid u recentnu svjetsku produkciju, s većim naglaskom na europsku kinematografiju. Osim Ljubljane, Liffe već čini mi se treću godinu zaredom caruje i u Mariboru, tako da su priliku oko trećine programa imali vidjeti i stanovnici grada na Dravi. Što se samog viđenog programa tiče kojeg sam u 90% slučajeva odgledao upravo u mariborskom Koloseju, on je više nego ispunio moja ne baš mala očekivanja. Donosimo, dakle, prvi dio prikaza samo jednog, manjeg, dijela bogatog programa ovogodišnjeg Liffea... Drugi dan festivala u Mariboru je otvorio novi film legende američkog (alter) filma Jima Jarmuscha. Četiri godine nakon "Broken Flowers", Jim se vraća svojevrsnim antitrilerom "The Limits of Control" o plaćenom ubojici ne koristi pištolje, mobitele, a čini se ni govor. Sa sjajnim Isaach De Bankoléom u glavnoj ulozi te plejadom sjajnih glumaca u epizodnim ulogama (Tilda Swinton, John Hurt, Gael García Bernal, Bill Murray), uz u njegovim filmovima uvijek dobrom zvučnom pozadinom ("Boris") i odličnom fotografijom (Christopher Doyle), Jarmusch nam donosi sve atipično za holivudski film kriminalističkog žanra. Njegovi obožavatelji neće biti razočarani! Scenarij i režiju svojega prvijenca "Katalin Varga" potpisuje Englez Peter Strickland, što ne bi bilo ništa čudno da se film ne dešava u rumunjskim Karpatima među mađarskom manjinom. Ime filma je ujedno i ime glavnog lika (sjajna Hilda Péter), koja nakon što njen muž sazna da nije otac njihova sina, odlazi u svoj rodni kraj i svoje potisnute traume. Naime, Katalin je žrtva silovanja, čija je "posljedica" upravo njihov dragi sin. Taj svojevrsni film ceste (s time da likovi putuju kolima i po i od Boga zaboravljenim karpatskim vukojebinama) i osvete (s time da je glavni lik žensko, a ne rumunjsko-mađarski Charles Bronson / Chuck Norris), odlične komorne atmosfere, glume i režije, te sjajnoga zvuka (srebrni medvjed na ovogodišnjem berlinskom filmskom festivalu) je jedno od većih i ugodnijih iznenađenja festivala. Sam redatelj je govoreći o njemu iznio zanimljivu tezu o tome kako je po zakonu osobna osveta, koju svi možemo lako razumjeti, zločin, dok je politička osveta dopuštena. Spomenuti Isaach De Bankolé ("The Limits of Control") se pojavljuje u još jednom filmu festivala, "White Material", francuske redateljice Claire Denis. Isabelle Huppert je odlična kao tvrdoglava, ali i naivna Marija, vlasnica plantaže kave u nekoj afričkoj državi u kojoj se intenzivira krvavi građanski rat i koja unatoč upozorenjima svih oko nje, ne želi pobjeći. Iako bi se možda činilo da film spada u kategoriju postkolonijalne kritike francuskih utjecaja na crnom kontinentu, "White Material" je ipak nešto drugo - više direktna nego u svojim ranijim filmovima, ali ipak bez posebnih odgovora i lažne empatije za strahote afričkih ratova u kojim se bore mala djeca. Film krase i prekrasne slike Afrike, ali i one brutalne, nažalost sve više prisutne i u stvarnosti. Glazbu su radili Stuart Staples i njegovi Tindersticks, što im nije prva suradnja s tom redateljicom, a još manje s filmom. "Adventureland" je treći film Grega Mottole, najpoznatijeg po komediji "Superbad" od prije dvije godine. Tema ovog filma o odrastanju su opet teenageri, ali ovoga puta sa malo više drame kao glavnog sastojka. Ljeto je 1987. i pratimo živote skupine mladih koji nevoljko rade u lokalnom lunaparku, jer svatko od njih ima druge planove sa životom. Poigravajući se sa određenim stereotipovima (intelektualci, Židovi, Kršćani,..), ali isto tako ne zauzimajući čvršći stav prema određenim likovima i situacijama (ponajviše lik Brada, koji je doslovno ni vrit ni mimo), film je ipak (blago) festivalsko razočarenje. Iako će soundtrack 80ih nekim gledateljima sjesti sjajno podsjetivši ih na njihovu mladost, taj sastojak je meni bio nedovoljan da bi film uzdigao iz prosječnosti američke produkcije, pogotovo uz sjajnu svjetsku konkurenciju kakvu je imao na ovom festivalu. Najpoznatiji redatelj španjolskog poluotoka je i dalje Pedro Almodóvar, a da njegova djela i dalje imaju svoju publiku, dokazuje i organiziranje dodatne festivalske projekcije njegova nova filma u Ljubljani (četvrte!) i vrlo popunjena projekcija u Mariboru, unatoč činjenici da je film već dan nakon festivala krenuo u redovnu kino distribuciju. "Los abrazos rotos" (Broken Embraces) je, kako u katalogu festivala dobro stoji, film o filmovima i o ljubavi, koji elegantno žonglira s žanrovima melodrame, komedije i filma noir. I upravo me je ovo zadnje podsjetilo na majstora suspenza, Alfreda Hitchcocka, čiji je utjecaj bio nesakriveno primjetan u nekoliko scena. Uz očit hommage i drugim zvijezdama sedme umjetnosti (Audrey Hepburn recimo), film isprepleće paralelno radnju istih likova danas i prije četrnaest godina, pritom čega saznajemo zašto su likovi danas takvi kakvi jesu. Prekrasna Almodóvarova muza Penélope Cruz (njihova četvrta suradnja u zadnje četiri godine) blista i u ovom filmu o sudbini, ljubavi, ljubomori, izdaju i osjećaju krivice, koji i dalje dokazuje kvalitetu svojega autora. Almodóvarovi filmovi, osobno je moje mišljenje, su školski primjer sjajnih uradaka koje bi trebalo studirati na više razina, a njegovi temperamentni likovi, kakvi Španjolci već i jesu, ulaze pod kožu gledatelja bez ikakvih problema. Iako će neki njegovi stariji obožavatelji biti uskraćeni nekih "opičenih" sastojaka prijašnjih mu djela ili veće ekscentričnosti glavnih likova, meni je ovaj film još jedan dokaz majstorstva sjajnog filmaša. Nakon temperamentih Španjolaca, na red su došli i hladni i zadržani Germani. Novi film austrijskog redatelja rođenog u Njemačkoj Michaela Hanekea, čijih smo devet ranih radova mogli pogledati upravo u retrospektivi posvećenoj njemu na ovogodišnjem festivalu nosi ime "Das weisse Band" (The White Ribbon). Taj dobitnik zlatne palme te nagrade međunarodnog filmskog udruženja Fipresci na ovogodišnjem canneskom festivalu, "Das weisse Band" (The White Ribbon), je radnjom smješten u malo njemačko selo tik pred prvi svjetski rat fokusirajući se na skupinu djece i njihovih roditelja. Sa hladnom distancom (crno bijela fotografija koja umanjuje snagu nebitnih stvari) i kliničkom preciznošću, kao što smo kod njega već navikli, Haneke secira društvo ispitujući društvene okolnosti iz kojih je izniknuo nacizam, pokazujući koliko malo je zapravo potrebno da se ljudska zloba uzdigne vrlo brzo i vrlo visoko. Sa svojim linearnim stilom i glasom pripovjedača u offu koju nagovještava tragedije koje će se dogoditi na platnu i time stvara jednu posebnu atmosferu iščekivanja pojave Zla, film me pomalo podsjetio na "Dogville" Larsa von Triera. Sve u svemo vrlo moćan i upečatljiv film, sjajno napravljen i odglumljen (posebno su dojmljivi mladi glumci), u kojem kao i obično, Haneke ne daje odgovore, već postavlja pitanja. I to čini jako dobro. Zanima te i drugi dio reporta s Liffea?

sale // 23/11/2009