Godinu dana je vrlo brzo prošlo i evo već 24. izdanje međunarodnog filmskog festivala Liffe je tu. Sjajan je to festival, kao što često filmski festivali i jesu, koji svima nama zaljubljenicima u sedmu umjetnost pruža nešto što se ne da tako jednostavno opisati riječima. Naime, poznajem ljude koji preko godine ne uspijevaju otići pogledati filmove u kino (pay per view usluge i veliki televizori u kućanstvima zasigurno pridonose tome), ali si uzimaju slobodne dane da bi uspjeli uloviti što više željenih i često rasprodanih filmova tokom Liffea, što samo po sebi dovoljno govori o tome koliko ovaj festival ima zahvalnu publiku, žednu "festivalskih" filmova koje nemamo prilike često vidjeti drugdje. Da o festivalskoj atmosferi i popratnom programu ni ne govorim.

Polovica mjeseca studenog je dakle rezervirana za ljubitelje filmske umjetnosti u Ljubljani, a zadnjih osam godina i u Mariboru, gdje se, kao i prijašnjih godina, prikazuje jedan dio iz bogatog festivalskog programa središnjice, točnije 24 filma. Centralni dio festivala, dakle onaj u Ljubljani, je i ove godine ponudio preko sto filmova, dugometražnih i kratkometražnih, onih u borbi za nagradu, kao i onih u popratnom programu. U fokusu je bio novi austrijski film, koji nakon svjetskih uspjeha Hanekea i Seidla, doživljava renesansno razdoblje. Sekciju "Posvečeno" je ove godine dobio naš znani "kontroverzni" režiser Lordan Zafranović, kojemu je ovo, na moje, ali ne i samo moje, veliko čudenje, prva festivalska retrospektiva u životu! Autor filmova kao što su "Okupacija u 26 slika", "Pad Italije" ili "Večernja zvona", koji se u većem dijelu svojeg filmskog života trudio pokazati gledatelju što se desi kad Zlo preuzme glavnu riječ, si je to zasigurno već odavno zaslužio.

Zadnje četiri godine sam izvještavao sa mariborskog dijela Liffe festivala, no ove godine donosim pregled i nekoliko filmova koji su prikazani samo u Ljubljani, u maniri sve skupa, ne nužno kronološkim dijelom. Nažalost, zbog ovogodišnjeg preklapanja festivala s nekim drugim događanjima, moj broj odgledanih filmova ove godine je rekordno malen, no ako uspijem u namjeri da dođem do pokojeg naslova iz ovogodišnjeg vrlo zanimljivog programa, očekuje vas još jedan izvještaj. Pa, krenimo! Mariborski dio festivala je otvorio japanski film "Soshite chichi ni naru" ("Kakav otac, takav sin") koju potpisuje Hirokazu Koreeda. Ta vrlo zanimljiva drama govori o dvije obitelji s različitih polova japanske družbe, koje nakon šest godina saznaju da su im sinovi zamijenjeni u porodilištu. Obitelji pokušavaju naći zajedničko rješenje, što se pokazuje kao sve samo ne jednostavno...

Film, koji je dobitnik nagrade žirije na festivalu u Cannesu ove godine, postavlja opravdana pitanja o tome da li je krv voda (i obratno), te da li materijalna bogatstva mogu zamijeniti roditeljsku pažnju i emocije, između inih. U američkoj ekranizaciji slične priče bi film prštio emocijama, suzama i svađama, ali kako to već priliči suzdržanom mentalitetu stanovnika zemlje izazećeg Sunca, ovdje gledamo unutarnju borbu naših likova, što dovodi do majstorskih scena gdje jedna suza ili izraz na licu govori puno više od tisuću istih. Odličan početak festivala! U priči filma "Sightseers" smještenoj u englesku pokrajinu i opskurne muzeje, pratimo putovanje Chrisa i Tine kojim Chris želi svoju novu ljubav maknuti od njene ekstremno posesivne mame i provesti ju njemu dragim krajevima u kamp kućici. Vrlo uskoro mu taj plan remete drugi turisti koji ga izluđuju svojim neprikladnim ponašanjem, pa Chris odluči uzeti njihove sudbine u svoje ruke i ne dozvoliti da im njihovo prisutstvo uništi godišnji odmor. Čak i pod cijenu pokojeg leša.

Odličnih dijaloga, odlične glazbe (instrumentali pogotovo, ali čak i pjesme pop autora kao što su "Frankie Goes to Hollywood" sjedaju u filmu na pravo mjesto) i uz jaku doza crnog humora (jedan kritičar je odlično napisao da film daje pojmu "crni humor" potpuno novo značenje), ovaj moderni film ceste je malo celuloidno iznenađenje, koje će, zbog na momente eksplicitnih krvavih scena, biti vjerojatno ipak previše gledateljima sa slabijim želucima (iako je tu krvi puno manje nego u američkim TV serijama, ali su stvari u biti prikazane realističnije). Zanimljivost je da scenarij potpisuju upravo glavni glumci, Steve Oram i Alice Lowe, što im je prvi angažman takve vrste na dugometražnom filmu, nakon par TV serija i kratkih uradaka koje su napisali odvojeno. Interesantno bi bilo vidjeti film mladog Bena Wheatleya, režisera "Sightseersa", bez nasilja i krvi, u kojem bi dijalozi bili glavni pokretač radnje, iako je pitanje da li ćemo to uskoro doživjeti, obzirom na njegovu filmografiju u kojoj sukobi i ubijanja igraju poprilično važnu ulogu, iako je u ovom filmu, u kojem dvoje glavnih likova žive u nekom svom svijetu, naglasak ipak maknut s akcije. U svom svijetu, na jedan drugi i običnim ljudima ipak bliži način, žive i likovi iz rumunjskog filma "Pozitia copilului" (Položaj djeteta). Oni naime žive u svijetu privilegiranih u kojem poznanstva i novac, u svakodnevnom životu priručno upakiran u plave, ili u slučaju ovog filma, nevino bijele, koverte, riješava sve probleme. Osim nekih, i to onih najtežnih - osjećaja odgovornosti i krivnje.

Nakon što joj sin pregazi dijete na cesti kod nekog sela izvan Bukurešta, njegova majka uzima stvar u svoje ruke pokušavajući urediti oslobađanje svog jedinca, što ne poboljšava ni najmanje njihov ionako ne baš sjajan odnos. Veze, poznanstva i mito pomažu kod većine instanci, pa je zbog, nažalost, tih elemenata film itekako blizak našim gledateljima. Uradak je to odlične priče, režije i glume, kojeg potpisuje Calin Peter Netzer; iako ne na razini nekih drugih tranzicijskih filmova iz Rumunjske koje smo imali prilike gledati zadnjih godina, svejedno se radi o vrlo dobrom ostvarenju, koje je i pobjednik ovogodišnjeg festivala u Berlinu. Ipak, pobjednik kategorije "realnost je za ljude bez mašte" i življenja u svom svijetu je zasigurno argentinski film "El ultimo Elvis" (Zadnji Elvis). U tom uradku režisera Armanda Boa (ovo je njegov pri film kao režiser, a najpoznatiji je kao koscenarist filma "Biutiful" Alejandra Gonzáleza Iñárritua) pratimo život Carlosa Guitérreza poznatijeg i po nadimku Elvis. Preko dana on radi u tvornici, dok noći provodi nastupajući sa svojim bendom kao oponašatelj Kralja rock glazbe, po kojem je i dobio nadimak. Služi ga dobar glas kojim uspijeva zaraditi dodatnu pinku, ali Carlos to ne shvaća samo kao hobi, već kao puno više. To ga udaljava od žene i kćerke Lise Marie, sve dok ga jednoga dana automobilska nesreća ne primora da preuzme ozbiljniju ulogu oca.

Opsjednutost i samoporicanje nisu već dugo bili prikazani tako čovječno i lijepo kao u ovom filmu u kojem se glavni lik mora odlučiti između svog zamišljenog, i svakodnevnog, ispraznog, svijeta. Obzirom na glazbenu tematiku, film sadrži odličnu glazbu koja je meni osobno, otkrila Elvisa, kojeg poznajem po njegovim najvećim hitovima, u jednom drugom, vrlo zanimljivom svijetlu, a sjajno su snimljene i montirane scene samih Elvisovih, pardon, Carlosovih nastupa. Michael Winterbottom i ja nastavljamo svoj odnos pun ljubavi i mržnje, pa tako nakon iznenađujuće sjajnog filma "The Trip", dolazi ponovno razočarenje u vidu filma "The Look of Love" koji progovara o Paulu Raymondu, kontroverznom britanskom kralju erotske zabave, kojeg su 1992. proglasili najbogatijim Britancem.

Moderan, hype i cool film, barem po načinu na koji je napravljen, ali daleko od toga što se tiče povezivanjem s gledateljem, što je često boljka Winterbottomovih filmova po mojem sudu. Da se ne ponavljam jer su stvari koje me smetaju kod njega ostale iste, predlažem čitanje osvrta na spomenuti "The Trip". Tu ću samo dodati da je primjerice, Cooganovo oponašanje Seana Connerya je u spomenutom "The Trip" bilo smisleno i sjajno, dok se ovdje čini kao samo umetavanje ideja koje su nastale na samom setu i koje na izgled i nemaju puno veze sa filmom. Ako se samo sjetim filma "Boogie Nights" Paula Thomasa Andersona ili "The People vs. Larry Flynt" Miloša Formana, koji govore o donekle sličnoj branši (budimo egzaktni, američkoj pornografskoj za razliku od britanske erotske), onda govorimo o razlikama tipa nebo i zemlja. šteta jer se radi o vrlo zanimljivom biografskom materijalu od kojeg bi netko drugi vjerujem napravio ostvarenje dugovječnijeg trajanja. Možda bi sve bilo drugačije kada bi radišni Winterbottom, koji izbacuje u prosjeku jedan film godišnje, usporio ritam i uzeo si malo više vremena za svaki film? A upravo to radi Jim Jarmusch, jedan od mojih omiljenih režisera, i općenito miljenika filmske kritike već duži niz godina, uzimajući po par godina pauze između filmova. Od njegova zadnjeg uradka "The Limits of Control" koji nije naišao na veće odobravanje festivalske publike (Jim nikada nije bio redatelj za široke mase), je prošlo četiri godine, točno koliko i prije toga od poslastice "Broken Flowers". Zamišljam scenu u kojem mu producenti, zabrinuti za njegovu karijeru, savjetuju neka snimi neki film na temu koja je sad moderna i in, recimo super junaci ili vampiri, a njemu se počinje rađati ideja da to možda i nije tako bedasto. I odluči se tako naš Jim snimiti film o vampirima, koji mu doduše neće donijeti ništa više mainstream slave jer je udaljen mnogo milja od vampirskih tinejdžerskih saga, ali će zato njegovi pobornici uživati u njemu maksimalno.

"Only Lovers Left Alive" je tako dvosatna hipnotički zarazna odiseja sporog ritma, sjajne režije i glume, odlične glazbe autora Yorick Le Sauxa koja me podsjetila na onu Neila Younga u filmu "Dead Man", te finih opservacija o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, na način kako to samo Jarmusch zna i umije. S malim ali sjajnim osvrtima na znanost, ekonomiju, prirodu i sve ono što nas okružuje i čini ljudima, na momente zabavnim, na momente izazovno ciničkim, film krasi i blago pesimističan pogled na budućnost ljudskog roda i svijeta kojeg prečesto svojata za svojega, zaboravljajući da ga je dobio samo na uporabu. Čime Jarmusch suvereno vraća vampirski film u domenu odraslih gledatelja, kako je jedan kritičar dobro primjetio.

Kad se ugase kino projektori...

...i žiri konese konačnu odluku, onda to izgleda ovako: "Vodomec", nagradu režiseru najboljeg filma iz sekcije "Perspektive" po sudu međunarodnog žirija u sastavu Tiziana Finzi, Nejc Gazvoda i Lordan Zafranović, je osvojio film "Miele", redateljice Valerie Golino. Posebna pohvala žirija ide filmu "Obrana i zaštita" Bobe Jelčića. Novinarsku nagradu FIPRESCI je osvojio "Salvo" (režija: Antonio Piazza), dok je u kategoriji kratkog filma nagrada pripala filmu "Terrarium" Hane Jušić, a posebno priznanje u toj kategoriji je pripalo i filmu "Prematur" Gunhilda Engera. U selekciji 33 filma koji su se borili za nagradu publike, ta je podjeljena filmu švedskom "Call Girl" Mikaela Marcimaina.

Što se tiče statistike, Liffe 2013 je ponudio 98 dugometražnih i 26 kratkometražnih filmova, koji su bili prikazani na 280 projekcija, od čega je bilo 256 u Ljubljani, a 24 u Mariboru i za koje je izdano 42500 ulaznica, a 46 projekcija je bilo rasprodano. Festival su posjetili i brojni gosti iz regije i svijeta i to njih točno 48, a nakon filmskih projekcija, odražno je i 45 razgovora s filmskim umjetnicima.

Već sada se veselimo jubilarnom 25. izdanju festivala slijedeće godine!

sale // 18/11/2013