Il etait une fois (bilo jednom davno..) prva je nejasna temporalna odrednica u nizu kojom započinje bizarna uvertira u vidu prikaza u krupnom kadru čovjekovih ruku kojima oštri britvu s kojom već u sljedećoj sceni reže oko mladoj ženi. Tako počinje eksperimentalno-fantastični kratkoigrani film poznatog španjolskog slikara, pisca i dizajnera Salvador Dalíja (čiji opus sačinjava brojna remek-djela avangardnog pravca u slikarstvu izraslog neposredno iz talijanskog metafizičkog slikarstva i dadaizma sredinom 20-ih godina prošlog stoljeća- nadrealizma) i njegovog zemljaka, najznačajnijeg predstavnika filmske avangarde i nadrealističke struje Luis Buñuela - Andaluzijski pas. Film obiluje scenama koje su u diskontinuitetu, te uz različite bizarne narative koji se pojavljuju u obliku realističnih prikaza, u kontrapunktu je s brojnim čimbenicima razlike kao što su dvostruka ekspozicija. Obiluju vrlo kratki i kratki, često subjektivni, kadrovi kao što je česta i autorska intervencija. Već spomenute navedene konfuzne temporalne odrednice poput Bilo jednom..., Nakon osam godina, U tri izjutra, Prije šesnaest godina... , kao i vrlo šturo opisani prostori, ne pružaju gledatelju nikakvu prostorno - vremensku orijentaciju već se nastoji povećati začudnost do razine uznemirenosti te tako u dadaističkom duhu preispitati otpornost gledatelja na konvencije tradicionalnih, fabularnih filmova kao i izrugivanje s konvencijama koje su kod istih postale svojevrsni modus operandi. Film je vrlo sugestivan, vizualan, konstitutivni narativi povezani su nasumično, podsjećajući na montažne postupke, čime dodatno su naglašeni čimbenici razlike. Glazba, čija implementacija na vrpcu je bila pod supervizijom samog Buńuela sastoji se od varijacija na posljednji čin iz opere Tristan i Izolda Richarda Wagnera Liebestod i dva argentinska tanga Recuerdos i naslovni, s kojim i sam film započinje: Tango Argentino koje potpisuju: Vicente Alvarez, Carlos Otero et son orchestre. Film obiluje aluzijama i asocijacijama na mnogobrojne pjesnike, umjetnike i njihova djela s kraja 19. I početka 20. Stoljeća prema kojima su autori ili imali averziju (kao u slučaju s Juan Ramón Jiménezovim romanom Platero y yo na koji su groteskno asocirali u poznatoj sceni magarca kako truli na klaviru) ili su osjećali duboko poštovanje i naklonost prema njima (kao jedna od prvih scena u kojoj glavna protagonistica, koju tumači Simone Mareuil, čita knjigu u stanu te čuvši da mladić prolazi s biciklom ispod njenog prozora odbacuje tu knjigu na čijim se stranicama tada otkrije reprodukcija Vermeerovog djela Čipkarica dovršenog 1669. tj. 1670. Godine, a prema kome je Dali imao ogromno poštovanje). Također se u filmu nalazi i nekoliko tematskih referenci na Federica García Lorcu s kojim su oba autora prijateljevala. Film je uvelike nadahnut teorijom struje svijesti kao i psihoanalizom Sigmunda Freuda što se manifestira kroz konstrukciju sižea kroz dva glavna fabularna narativa inspirirana Buńuelovim i Dalíjevim snovima (sama uvodna scena s mjesecom koji reže oblak tj. okom koje reže britva kao Buńuelov san i kasnije scena s mravima koji izlaze iz ruke kao Dalijev san) kao i zasebno realistično prikazane scene, nanizane gotovo prema glazbeno-ritmičkim obrascima, precizno izmjenjujući signale ugode i neugode, a koja su međusobno vrlo slobodno asocijativno povezana fantastičnim detaljima a kao cjelina se objašnjava i kao eksplikacija unutarnjih monologa redatelja i Dalija. Također film obiluje naturalističkim prizorima (rezanje oka, dodirivanje golih ženskih grudi, dlačice koje asociraju na genitalije). Nakon poprilično konfuzne radnje i krvave kulminacije u vidu dvoboja slijedi završni, pomalo opuštajući, ali jednako ambigvitetan prizor na obali. Film sniman desetak dana u Ožujku, 1928. godine u Le Havre-u i Parizu pod produkcijom Billancourt studija, svojom začudnošću, šokantnošću, vještom manevriranjem između čimbenika sličnosti i čimbenika razlike, zanimljivom i za ono vrijeme inovativnom montažom, likovnim intervencijama kao i metanaracijom predstavlja magnum opus filmskog nadrealizma koje već tri četvrtine stoljeća izazivaju dijametralno suprotne reakcije kod filmofila i ostale publike- ili apsolutni animozitet ili opće oduševljenje.

(Josip Luković)

terapija // 01/11/2017