Drugi dio reporta sa sinoć završenog dvadeset drugog po redu ljubljanskog međunarodnog filmskog festivala Liffe, koji se već evo nekoliko godina odražava djelomično i u Mariboru (cca 1/4 programa festivala) donosi nekoliko jako dobrih filmskih uradaka... Novi film znanog talijanskog filmaša i Nannija Morettija "Habemus Papam" ("Imamo papu"), po nekima i najpoznatijeg provokatora talijanskog filma, koji je možda širem gledateljskom krugu najpoznatiji po drami "Sinova soba" ("La stanza del figlio", 2001), se dotiče škakljive teme katoličke crkve. Točnije, izbora novog pape nakon smrti prethodnika. Nakon što zbor kardinala nakon dugog vijećanja napokon izabere nasljednika, tik prije nego što se on obrati okupljenoj masi ljudi, doživi napad panike. Mučen preteškim bremenom odgovornosti, novi papa se zatvara u sebe i svoju sobu, pa u pomoć stiže priznati psihoanalitik, po vjeri ateist (glumi da Moretti sam).

Iako se radi o izmišljenoj priči, ona otvara neka zanimljiva pitanja, no nekako možda ne preduboko. Recimo da bi od jednog znanog ljevičara i deklariranog ateista očekivao dublji pogled u trenutno stanje crkve, ali i društva oko nas. Ismijavanje onoga što je od TV novinarstva postalo danas kroz lik jednog voditelja, je recimo sjajan detalj, ali po meni nedovoljno iskorišten jer se taj lik prebrzo izgubi u filmu, a drugi koji mi pada na pamet su psihoanalize novog pape. Nastavljamo u talijanskom tonu s laganom komedijom: Gianni je oženjeni penzioner sa malom mirovinom i otac mlade tinejdžerke, koji svoje novo pronađeno slobodno vrijeme mirovine provodi radeći za druge - šetajući susjedinog psa, kupujući špeceraj po ženinom naputku, skačući na svaki poziv svoje stare majke. Kada mu se jednoga dana njegov stari prijatelj Alfonso pohvali o svojim seksualnim podvizima s mladom ljubavnicom, Gianni počne shvaćati da Alfonso nije jedini među njihovim vršnjacima. Ne želeći ostati sam, pokušava izbrusiti svoj šarm i povećati libido, ali staru mašinu je teško ponovno staviti u pogon. Kao da to nije dovoljno, tu je i njegova prebogata majka, koja proživljava svoje najbolje dane trošeći novce kao mlada tinejdžerka željna dokazivanja, na sve oko sebe, osim na svoga sina.

"Gianni e le donne" ("The Salt of Life") je drugi dugometražni film scenarista slavne "Gomore" kojom u slatko-kiselom humornom tonu dotiče teme neizbježnog starenja. Slično kao i s gornjim filmom, ideja je odlična, ali filmskoj cjelini manjka određenih sastojaka i detalja za bolju ocjenu, ovog inače vrlo gledljivog filma. Samo tri godine nakon odličnog brazilskog filma "Tropa de Elite" smo dobili i njegov nastavak "Tropa de Elite 2: O Inimigo Agora E Outro" ("Elitni vod 2") u kojem je radnja smještena u Rio de Janeiro, 10 godina kasnije. Nascimento je upravo prebačen iz specijalne vojne policije BOPE-a zbog velikog medijskog pritiska i krvavo riješene talačke situacije u najstrožem brazilskom zatvoru na administrativnu poziciju. Na novom položaju uspijeva priskrbiti BOPE-i još bolje financiranje i opremu i time zapravo nesvjesno pomaže stvoriti novog neprijatelja Ria de Janeira - pokvarene policajce. Uz to, tu su i problemi sina pubertetlije koji živi s bivšom mu ženom i s kojim sve više gubi kontakt.

Kao i u prvom dijelu, filmu ne nedostaje krvavih prizora, ubojstava i rešetanja, ali puno više vidimo i zakulisnih, političkih igara. Koje su, obzirom na trenutne sudske epizode hrvatskih političara, vrlo zanimljive i nama. Napeta adrenalinska akcija kvalitetne vrste koja nimalo ne zaostaje za prvim dijelom. Njemački film "Nanga Parbat" govori o sedmom po redu pokušaju njemačke ekspedicije da osvoji 8000 metara visoki vrh na pakistanski strani Himalaje 1970. godine. Ovoga puta to uspijeva braći Messner, no uz skupu cijenu. Uz samu temu alpinizma, priča je to i o individualnosti, povezanosti, višim ciljevima i teškim osjećajima krivice.

Iako osobno nisam neki pobornik adrenalinskih sportova i pothvata na granici života i smrti o kojima se u ovom filmu govori, film je toliko dobro napravljen, da me je jednostavno "usisao" u tu tematiku i, priznajem, srce je počelo tući brže. Uz to, ljudska psihologija je takva da mi se činilo, gledajući te sniježne prizore na debelom minusu ispod nule, da je sinoć u kinu bilo za par stupnjeva niža temperatura nego inače.

Dodatnu dimenziju cijeloj priči zasigurno daje činjenica da se radnja dešava prije 40tak godina, kada mnoga pomagala koje postoje današnjim alpinistima nisu bila na volju, a da ne spominjem uopće to da je film snimljen prema istinitom događaju. Uzbudljiv i napet film koji unatoč tome da od početka zna ishod ove priče, gledatelja čvrsto priveže za ekran cijelo vrijeme trajanja. Što se statističkih podataka festivala tiče, u 12 dana festivala je prikazano 143 filma (spisak nagrađenih filmova i autora pronađite u izdvojenom okviru), od čega 42 kratka (u Mariboru su prikazana ukupno 24 dugometražna filma) sa ukupno 48.531 prodanih ulaznica i 62 rasprodane predstave - impresivne brojke, nema šta. Što se mariborskih projekcija tiče, vidljiv je jaki trend porasta broja publike, tako da su ovogodišnje projekcije filmova bile, po mojem sudu, najposjećenije od kada Liffe gostuje i na ovoj drugoj lokaciji. Suma sumarum, još jedno odlično izdanje festivala, već iskreno jedva čekam studeni slijedeće godine!

Liffe 2011

• dio 1.
• dio 2.

sale // 21/11/2011