Iggy Pop.
Kum Punka.
The Rock Iguana.
Predvodnik legendarnih The Stoogesa, inovator prljavog punk/garage rocka, glazbeni genije, buntovnik, glumac, jedan od prvih rockera koji je započeo tradiciju stage divinga, ikona.
Uglavnom, nema se o tom čovjeku što nadugo pisati i pričati, svima kojima rock glazba nije stran pojam poznato je sve, a bez sumnje i onima van tih okvira.

Iggy se, kao jedan od rijetkih, može pohvaliti sa 14 samostalnih albuma, od kojih je većina vrlo često na listama najboljih/najutjecajnijih izdanja rock glazbe (posebice debi "The Idiot" i njegov nasljednik "Lust for Life" pa "Brick by Brick", "Avenue B"), svaki od njih upečatljiv na svoj način, a kad smo već kod upečatljivog ovaj posljednji, 15. po redu album "Préliminaires" na koji se čekalo punih 6 godina je baš to, iznenađenje, na više razina.

Novi album je diskografski gledano, nešto najčudnije, najoriginalnije i najsmirenije što je Iggy do sada napravio, sve što ga povezuje s ostalim izdanjima je taj famozni bariton.

Koncept koji je odabrao odvaja se od svega na što smo navikli od njega.
Iggy Pop da pjeva, pa čak i pretežito čita pjesmice koje bi se mogle nazvati šlagerima jest stvarno čudno i iznenađujuće.
Nakon prvotnog čuđenja dolazi ono najbitnije, da li je ova promjena pozitivna ili ne. Mnogo ljudi će odbaciti ili pak srozati ocijenu "Préliminairesu" čisto iz razloga što im ne odgovara ovaj određeni umjetnik u ovakvoj substanci.

"Préliminaires" je projekt koji je fascinatno, maštovito, detaljno i inovativno zamišljen.
Iako mu je izvedba na možda malo nižem nivou, to ne mijenja činjenicu da je srž koncepta više nego solidno prisutna kroz same pjesme.

Iggy je na mnogo načina odlučio kroz ovaj album odati počast Francuskoj, kojoj se očigledno divi, najviše u umjetničkom pogledu.



Počevši od činjenice da je priznati i nagrađivani francuski književnik Michel Houellebecq's i njegova novela "La Possibilité d'une île" (Mogućnost otoka) i zaslužna za sve, jer je ona bila Iggyjeva inspiracija samom osmišljavanju i nastajanju "Préliminairesa".
Tu je i francusko-iranski novelist Marjane Satrapi (najpoznatiji po hvaljenom filmu "Persepolisu") koji je bio zadužen za sve grafičke aspekte albuma.

Najveće pak ode francuskom stilu su dvije fantastične pjesme s albuma; prva koja otvara album i koju ujedno Iggy i pjeva na francuskom jeziku "Les feuilles mortes" (Autumn Leaves), obrada klasične francuske jazz pjesme iz sredine 20.stoljeća koju je proslavila Edith Piaf te pjesma "Je sais que tu sais" (I'll Be Seeing You) u duetu s predivnim vokalom Françoise Hardy.

Album u najvećem dijelu odiše romantičnošću, jazz orijentiranim ritmovima i predivnim laganim melodijama kako na klaviru ("I Want To Go To The Beach" odličnog teksta) kako na gitari ("Spanish Coast" uspješno popraćena visokim aranžmanima) uz iznimku pokoje prljavije brže rock izvedbe poput prvog singla s albuma "King of the Dogs" kojeg tekstualno prati zanimljiva priča o lagodnom životu jednog psa.

Tu je i "Nice to Be Dead", uz prije spomenutu jedna od žešćih i najrokerskijih stvari s albuma.
"He's Dead/She's Alive" je snimljena tako da zvuči apsolutno garažno i minimalističi, samo surov blues ritam gitare i Iggyjev vokal, jedino što sputava pjesmu su loše riječi.
"Party Time" je solidna, ali jedina pjesma koja se nekako ne uklapa u ovaj album, dobar osnovni funk ritam gitare pokvari malo previše izmiksana electro pozadina.

Uz "Les feuilles mortes" tu je još jedna jazz obrada - "How Insensitive" Antônio Carlos Jobima s ritmičkim slijedom bossanove, jedan od većih bisera albuma.

Možda najbolja stvar na albumu je pred sam kraj; "A Machine For Loving", pjesma koja podsjeća na "The End" od The Doorsa, Iggy priča stihove pjesme (koja se opet metaforički i direktno tiče jednog psa), a prati ga upečatljiv, spor i jednoličan ritam akustične gitare uz navale jačeg pa opet slabijeg intenziteta bubnjeva i psihodeličnih zvukova druge gitare.

Zadnje dvije pjesme su "She's A Business" ("Je sais que tu sais") i "Les feuilles mortes (Marc's Theme)" koje su u biti svoje prvotne verzije, ali bez vokala Françoise Hardy, tako da njihovo postojanje na albumu djeluje bespotrebno, osim možda činjenice da popune minutažu i broj pjesama.

"Préliminaires" je album jednog velikog umjetnika, album na koji se dugo čekalo pa je u tu jednadžbu uključeno mnogo više segmenata i viđenja nego kod nekog drugog "običnijeg" albuma.
Ako se gleda na taj način tada je ovaj uradak ispod očekivanja, ali nipošto razočaravajuć.

Trebalo je imati viziju i hrabrosti snimiti i izdati ovakav album, dručkiji od svega što je do sada Iggy napravio, tako da je to jedan veliki plus, al s druge strane kada se "Préliminaires" gleda kao cjelina ne može se a da se ne dobije osjećaj kao da nešto nedostaje, kao da je album nepotpun i na trenutke neujednačen.

ocjena albuma [1-10]: 7

vidman // 15/06/2009