Svatko se sjeća onog čuvenog psycho-narko filma "Trainspotting" iz 1997., no njegov nastavak što je uslijedio 20 godina kasnije bio je samo blijedi remake što se danas zbiva s bivšim ostarijelim đankijima. Tamo je Iggy Pop imao uvodnu riječ starim hitom izvučenim iz zaborava, "Lust for life", ponovno ga vinuvši u zvijezde novoj generaciji koja do tada i nije mnogo marila za njegove kreativne oscilacije 90-ih. A Underworld su u toj glazbenoj kulisi soundtracka postali planetarno razvikan techno bend zahvaljujući remiksiranom hitu "Born slippy" osiguravši si u narednih 5-6 godina fantastičan serijal uspjeha, prvenstveno u USA.

Paralelno gledajući, Iggy je u 21. stoljeću znatno prosperirao na legendarnom statusu, o ciframa koje traži za vlastite nastupe ne treba posebno zboriti: za jedan koncert pred 10-20 tisuća ljudi traži abnormalne pare s kojima prosječan čovjek može proživjeti nekoliko života. A posljednji album "Post Pop Depression" (2016) u kolaboraciji s članovima QOTSA i bubnjarem Arctic Monkeys čak je bio nominiran i za Grammy u kategoriji najboljeg alternativnog albuma, no tu titulu sasvim očekivano je dobio tada već pokojni David Bowie za remek djelo "Blackstar". Za razliku od njega, Underworld su se nakon velikih uspjeha s početka 21. stoljeća kreativno poskliznuli u zamku komercijalnih uspješnica postavši neubjedljivi crossover post-techno/ electro dvojac koji je opstao samo zahvaljujući velikom rejtingu stvaranom još tijekom 90-ih godina.



I evo njih zajedno na okupu, a kako im stara slava ne blijedi, došlo je vrijeme da učvrste pozicije. Istina, biznis i reputacija su ovdje kadra štošta odraditi, a početni uspjeh ove kolaboracije (UK no.20) nimalo nije za odbaciti. No, što se ovdje ustvari točno dobilo?

Ne treba previše mudrovati: sistem je jasan. Karl Hyde i Rick Smith su osmislili glazbu, iznenađujuće potentnu i plesnu, a Iggyiju su prepustili lirsko-vokalni dio u kome on jednostavno rečeno čangrizavo prikazuje svijet današnjice iz vlastite perspektive pokušavajući unijeti onu dozu buntovništva, lucidnosti, otkačenosti i divljaštva kojim je isijavao tokom najluđeg perioda svoje karijere. Žali se kako u avionima nije dopušteno pušenje, kako se tokom 70-ih smio zapaliti i joint i povući linija kokaina, kako je znao zagubiti broj stjuardesa, kako svijet više nije zabavan ko' nekoć, kako je njegov renome izgubio ugled (ma daj ne trabunjaj bedastoće), priziva nekog Johnnyija što mu je zbog hipoteke ubio ono elementarno dijete u njemu, da je srednja klasa izgubila dostojanstvo, te mlađoj generaciji predstavlja zamke show-biza glupavo se parodirajući refleksijama na Depeche Mode i daleko sadržajnije i ambicioznije prisjećajući se nekih starih prijatelja kojih više nema. Međutim, to su sve samo pusta naklapanja i neosnovane pritužbe gledane iz pronicljivo odmjerenog Iggyijevog rakursa što i kako se postavljati pokušavajući izbjeći ispraznosti o stanju situacije u svijetu, onog stereotipnog, malte ne, kurtoazno-trivijalnog 'borim se za mir i dobro u svijetu', a da pri tome ostanem stari, dobro znani rock degenerik. Svašta.



Ali, daleko od toga da se tu ne može upecati efekt zablude jer to je Iggy Pop, a ne neka Miss Univerzum, Britney, neka razvikana pop zvijezda ili neko nadobudno medijsko stvorenje koje ima utjecaj na prosječan ljudski mentalitet površnog i laičkog shvaćanja konzumerizma današnjice. Četiri kompozicije (plus dva bonus instrumentala) tek su samo zgodni predlošci za klupska druženja i đuske na podiju bez neke prevelike obaveze oko angažiranih stavova. Uvodna "Bells & circles" praktički ništa novo ne unosi u opusu Underworld, a niti nije potrebno očekivati nekakav revolucionarni stilski prevrat u njihovom ionako odavno razvodnjenom dance/ synth-popu koji je stubokom otišao i u house, dok je primjerice "Trapped" efektniji uron u alternativniji segment kojeg su napustili još tijekom 90-ih s evidentnim natruhama minimalističkog spoja Suicide i EBM-a. "Get your shirt" je tu kao treći plesni favorit, a laganija i ambijentalnija "I'll see big" uobičajeni melankoličan komad kakvih Hyde i Smith ionako imaju u izobilju na svakom albumu.



No, za Iggyija je ovo jedno od rijetkih ovakvih područja u karijeri. Tek se surađujući s Bowiem u berlinskoj fazi ili, pak s Death In Vegas isprobavao u sličnim vodama, te naposljetku na onoj suradnji "Leaves of Grass" s Tarwater i Alva Noto 2016. gdje je tek suhoparno recitirao stihove Walt Whitmana, tako da se ne može reći, bar u onom glazbenom aspektu da nije ako ne nadmašio, onda se barem približio zaokruženom elektronskom izričaju koji je ovdje čisto eklektičke prirode reciklaže već odavno znanih formata odašiljajući svojim poznatim hrapavim, no ne i ljutitim vokalom kritiku na današnje buržoasko razmišljanje. Međutim, ako malo pročeprkate po youtube, pronaći će te kako se nekoć ismijavao s techno i elektronskom glazbom, pa ipak, daleko je ovo od toga da bi stari fanovi Iggyija trebali ostati oduševljeni jer njegova fleksibilnost ovdje nije pokazala dovoljno iskrenosti, strogosti i dosljednosti. Tek samo primamljivu količinu trivijalno zataškane zafrkancije pod parolama nekadašnjeg prgavog rock delikventa koji je na životinjski način utabao visoko postavljene relacije punkerske diverzije i napada na konzervativni establišment.

Naslovi: 1.Bells & circles, 2.Trapped, 3.I'll see big, 4.Get your shirt, 5.Bells & ciorcles (instrumental), 6.Get your shirt (instrumental)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/09/2018