Ludilo i mahnitost kojime su zaokruženi prethodni albumi Stoogesa otkrili su duboku ovisnost o teškim drogama Iggya i ekipe kada su se 1971. razišli i ostavili zabezeknutu publiku i medije koji su počeli razvezivati klupko kratke povijesti ovog nadasve čudnovatog i tada bizarnog tima ortodoksnih rockera koji su u svega par godina postojanja napisali pjesmaricu koja će postati glavnim temeljem za buduće izvođače kojima će se predznaci uokvirivati pojmovima punk i garažni rock, a veliki dio utjecaja izvršiti će i na hardcore scenu osamdesetih, te grunge devedesetih i nove rock bandove s početka 21.stoljeća.

Nakon što se cijela pompa oko Stoogesa smirila, Iggy se povukao i posve izolirao od javnosti tako da je izgledalo kako je nesuđeni rock odmetnik zauvijek rekao zbogom r'n'r-u. Vratio se u Ann Harbour, pomirio se s roditeljima, počeo se baviti ratarstvom, u slobodno vrijeme je igrao golf, povremeno odlazio na koncerte, no njegova opčinjenost rock and rollom nije prestajala. Tulumario je po klubovima u kojima je znao zaglaviti do jutra te se pijan vraćao u svoju kamp prikolicu smještenu u poljima kukuruza u kojoj je tada živio. No, koncem 1972. posjetili su ga David Bowie i njegov tadašnji manager Tony De Fries, te su ga odveli u London zajedno s gitaristom Ron Ashetonom samo s jednom željom - da zajedno snime novi album jer je Bowie najavio kraj vlastite prateće grupe Spiders From Mars koju je ovjenčao svjetskom slavom albumom "The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars". Za ovu priliku dovučen je i Scott Asheton (bubnjevi), te James Williamson (bas) iz nekadašnje djelomično uspješne funky skupine Chosen Few.

Međutim, unatoč svemu što mu se pružila nova "druga" šansa, Iggy je i dalje bio neobuzdani i ortodoksni rock klošar koji nije dozvoljavao nikakvu kontrolu, pa čak niti "mentoru" Bowieu koji je već na prvim radovima u studiju shvatio da neće moći izvući nikakvu suvislu suradnju. Tako je rad u studiju prerastao u novi album Stoogesa, a Bowie se latio samo produkcijskog dijela posla. Iz ovog novog partnerstva izašao je album "Raw Power" koji je rezultirao hard rock zvukom u vrlo prljavom izdanju. Sva nekadašnja neinventivnost i sviračko neznanje kojima pršti prvi album Stoogesa, ovdje su vrlo skladno nadomještena sada već znatnim instrumentalističkim napretkom.

"Search and destroy", "Your pretty face is going to hell" su vrlo brzi teškometalni rock brojevi s finim gitarskim solo linijama i mahnitim ali potpuno dotjeranim rockerskim Iggyevim vokalom, a po prvi puta band se isprobava i u akustičnoj varijanti vlastitog zvuka kroz pjesmu "Gimmie danger" u kojoj im je Bowie ukrotio razaračko ubilački nagon ukrotivši ga u finu smjesu popa i rocka popraćenog suptilnim zvukovima akustičnih gitara i pritajenih solo efekata električnih gitara koje djeluju poput virtuoznih simfonijskih dionica, tako da je jednom prilikom Iggy izjavio kako mu je bilo vrlo neobično čuti sebe samoga u takovom, neobično finom izdanju. No, prljava i buntovna Iggyeva narav nije dozvoljavala nikakvu značajnu profinjenost same stilizacije, tako da je tekstove doveo do ruba bizarnosti. Sklon mnogim vlastitim eskapadama i perverzijama, lirički je osmislio novi katalog vlastitog užasa, duhovnih boli i sadizma koje je oblikovao kroz mnoge tekstove, a najupečatljivije je proveden u bolesno manijakalnoj pjesmi "Penetration" koja je popraćena pozadinskim zvukom klavijatura, vrlo spretnim echo-soundovima bubnjeva i vrtoglavim gitarskim egzibicijama uz Iggyevo stenjanje i zavijanje.

Jedan od naslova s albuma, "Shake appeal" je definitivan povratak na staro rock - punk poglavlje kroz dva štura akorda koja su produkcijskim zahvatom dočarala punoću Stooges izraza koji im je očigledno manjkao na početku karijere. Premda je album prikazao Stoogese u posve novom i finom svijetlu kojeg je ponovno obasjao žar i duh rock'n'rolla, Bowieva produkcija je razblažila njihov prljavi ton tako da su vrlo brzo raskinuli suradnju u ovoj novoj okolini i sami sebe osudili na ponovnu propast. Band se razišao, James Williamson je nakratko čak i napustio sviranje, zaposlio se kao šofer kamiona, a na poziv Ron Ashetona ponovno se vratio svirci sredinom sedamdesetih u jednoj sasvim neprimjetnoj rock skupini. Iggy je postajao sve luđi i luđi, napustio je Britaniju i otišao u Los Angeles, prepustio se ponovno drogama i alkoholu te je zaglavio u psihijatriji gdje je proveo gotovo godinu dana kako bi se liječio od pretjeranog ludila kojim je bio opčinjen.

No, reputacija Iggy Popa i Stoogesa tijekom prve polovice sedamdesetih je neprestano rasla rapidnim koracima, počeli su se pojavljivati mnogi izvođači koji su glavninu svojih ideja crpili iz njihovih neobuzdanih i nadasve životinjskih nagona kojim su šokirali - u početku se taj odjek prvo raspoznavao u američkom underground rock izrazu, da bi na vidjelo došao preko albuma New York Dollsa, Sonicsa, Johnny Thunders Heartbreakers, a kasnije i Ramonesa, Patti Smith i Television u drugoj polovici sedamdesetih koju je zapečatila eksplozija punka na čelu s Pistolsima, The Clash, Damned, The Stranglers i The Jam. U superiorno rastućoj popularnosti Iggy Popa i Stoogesa, 1976. objavljen je album "Metalic K.O." za sasvim anonimnu kompaniju Skydog koji je živi zapis s njihovih koncerata. Radi se o sasvim zbrkanom pregledu koji je prvobitno bio snimljen na običnu kazetu, a predstavlja ih u najanimalnijem izdanju kada nije bila važna svirka već bijes, frustracija i posvemašno ludilo. Snimak je potpuno ogoljen tako da zbog nosača zvuka na koji je snimljen nije dozvolio nikakvu naknadnu studijsku obradu. Druga strana ploče je zapis njihovog neslavnog završnog koncerta nakon kojeg se band raspao. Godine 1977. ponovno su objavljeni svi njihovi albumi, a Iggy kreće u samostalnu karijeru i objavljuje prvi solo album "The Idiot".

horvi // 11/04/2003