U povijesti r'n'r-a rijetki su bili izvođači kojima niti oštra kritičarska pera, niti grozničavo medijsko ignoriranje nastalo zbog trenutnog "glazbenog poretka", niti niz drugih različitih kriterija kojima su se tretirala vrednovanja nečijih radova nisu mogla umanjiti značaj nadasve sumanutog i totalno blesavog izraza kojim je na scenu stupio opskurno ortodoksan i krajnje neozbiljan, te svirački neobrazovan sastav The Stooges predvođen Iggy Popom.

Pravim imenom James Jewel Ostenberg, Iggy Pop je prije osnivanja The Stoogesa imao potpune karakteristike pravog rock - klošara. Odrastao je u vrlo obrazovanoj porodici u Ann Arbouru, u blizini Detroita u državi Michigan (SAD), koju je u adolescentno doba napustio zbog nesuglasica s roditeljima koji su bili učitelji i nametali mu mnoge odgojne manire i uglađeni bonton ponašanja. Tada ga je uhvatila r'n'r groznica i s prijateljima je početkom šezdesetih u Detroitu osnovao sastav Iguanas, prema kojem je preuzeo nadimak Iguana zbog strahovitog prenemaganja, koprcanja po sceni i općeg ludila kojim je zračio. Sastav je bio potpuno glazbeno nepotkovan, svirao je ortodoksni rock bez imalo smisla za tadašnji uobičajeni rock i tadašnji promatrači tog šašavog izdanka nazvali su ga "prljavim" (punk) bandom. Nadimak je skratio u Iggy, a pošto je svom silom želio postati popularan, dodao je "pop". Kada je postao punoljetan, zakonski se odrekao roditelja, napustio band s kojim nije bio zadovoljan jer nije bio dovoljno lucidan i šokantan u onoj mjeri koju je on želio istaknuti, te se priključio lokalnoj suparničkoj rock grupi Prime Movert s kojom je proveo tek nekoliko mjeseci. Stalno nezadovoljan, bijesan i pun adolescentne želje za dokazivanjem samoga sebe, Iggy u potpunoj financijskoj neimaštini odlazi 300 km dalje, u Chicago, te svira blues s Sam Layom, bivšim bubnjarom tada vrlo glasovitog električnog bijelog blues sastava Paul Butterfielda. No, kako mu sviranje nije polazilo za rukom, shvatio je da svoje potpuno ludilo i opčinjenost rock glazbom može izraziti jedino kroz totalni kaos kojeg standardni blues obrasci ne mogu dočarati, vraća se su Detroit samo s jednom idejom - osnivanjem beskompromisnog rock sastava koji će svirati nešto potpuno ludo, sumanuto i u ondašnje vrijeme izvan svih rock principa. Važno je ovom prilikom spomenuti da su The Doors u to vrijeme već imali tri albuma kojima su digli strahovitu pompu uzdignuvši underground naboj do razine ogromnog svjetskog uspjeha, a upravo karizmatičan scenski nastup Jim Morrisona koji je balansirao na granicama neukusa, perverzije i umjetničke nadarenosti, inspirirali su mladog mahnitog Iggya da se oproba u daleko luđem izdanju koje je negiralo sve tada postojeće zakonitosti rocka.

U vrlo brzom periodu nakon povratka u Detroit, susreće braću Asheton, gitaristu Rona i bubnjara Scotta, priključuje im se basist Dave Alexander, te započinje saga nazvana The Stooges. Premda nitko od njih trojice nije imao nikakvog značajnog glazbenog iskustva, uz što su znali svega nekoliko polovičnih akorda, vođeni bezumnom idejom Iggy Popa koji se u ovoj ekipi osjetio potpuno slobodnim da izrazi sav svoj bijesni i razdraženi naboj, startali su prvi koncerti koji su sasvim razbili predodžbu o uobičajenom rock konceptu. Iggy je u ovoj postavi preuzeo ulogu pjevača, a scenski nastup uokvirio je mahnitim i čudnovatim akrobatskim nastupima koji su često bili prožeti gomilom bizarnosti - potpuno pijan i drogiran povraćao je na pozornici, tukao se s publikom prilikom čega bi često dobivao batine, ponovno se vraćao na pozornicu, skidao se, ponovo se bacao među publiku, a neki od izvještaja s ranih The Stooges koncerata govore i o oralnom seksu kojim je znao iznenaditi preneražene posjetitelje. Općenito, Iggy je u tim ranim danima radio sve moguće vrste bluda i nemorala za vrijeme koncerata što je imenu The Stooges omogućilo nevjerojatnu underground slavu.

Bez obzira na vrlo minornu, primitivnu i potpuno ogoljenu strukturu glazbe kojom su The Stooges mogli baratati u okvirima tri-četiri akorda, gužva koju je priređivao mahniti Iggy Pop prerasla je iz lokalnih okvira Detroita u veliki poslovni poduhvat kada ih je 1969. pozvala Elektra, matična diskografska kuća The Doorsa da snime svoju prvu ploču. Također iste godine, svoj debi objavili su i znameniti MC5, također iz Detroita koji su u nekoliko navrata dijelili pozornicu zajedno s The Stooges. U isto vrijeme niknuo je još jedan sličan rock sastav u San Franciscu - The Flamin' Groovies, tako da je buknula prava punk eksplozija u američkom undergroundu daleko prije pojave Sex Pistolsa, Ramonesa i New York Dollsa.

Debi album "The Stooges" objavljen je 1969. godine u vrijeme rastućeg interesa za psihodeliju, mistiku, flower-power, blues i općenito bujajućeg hippy trenda koji je protagonirao kaftan, ogrlice, simbole, dugačke tunike i filozofiju "vodite ljubav, a ne rat" suprotstavljajući se događajima oko rata u Vijetnamu. No, Iggyeva filozofija je bila potpuno izvan svih tadašnjih okvira - svoju dugu kosu je obojio u plavo, nosio je posve poderane traperice, na perverzan način je izražavao seksualnu slobodu na pozornici, obožavao je ratovati sa svima bez obzira kakvog su svjetonazora i nije bio pristalica nikakve mistike. Sam album je u svojem prljavom i banalnom rock izrazu ponudio totalni kaos kroz osam skroz glupih pjesama koje sažimaju samo tri jedna te ista akorda. Uvodna "1969" besomučno ponavlja samo dva akorda koja su tada zvučala prljavo, sirovo, naivno, priglupo, a jedinu svjetlu točku činila je wah-wah gitarska solaža koja je naknadno nadosnimljena (na koncertima uživo nisu je prakticirali). "I wanna be your dog" ponavlja tri ista akorda, te je popraćena jednim te istim ponavljajućim tonom klavira, no to Iggyu uopće nije smetalo da izrazi u njoj sav svoj izopačeni smisao za perverznom strašću. "We will fall" je pokušaj duboke psihodelije uz minornu pratnju John Caleove (ex-Velvet Underground) viole koji je ujedno i bio producent ovog albuma. Pjesma je sasvim logičan slijed "ganja" i "junkoza" pošasti tog vremena kada se obilato konzumirala marihuana do besvijesti, tako da osim svoje povijesne simbolike nema gotovo nikakvih glazbenih vrijednosti. Ovdje je bio više nego očigledan utjecaj koji su The Doors imali na Iggya, no osim što se oprobao u ovoj zahtjevnoj ulozi, pjesma nije prikazala nikakav smisleni cilj, već obično stanje omamljenog obreda u kojem joint kruži od osobe do osobe. "No fun" je već uobičajeni troakordni rock pjesmuljak na kojem Iggy plješće u taktovima gitare u nešto laganijem tempu jer spretnost Ron Ashetona nije bila niti približna vještini koju je primjerice imao Keith iz Stonesa.

Iggy se oprobao i u neandertalskim krikovima oponašajući vokalnu dramatizaciju Jaggera kroz sasvim gubitnički tekst "…nije zabavno biti usamljen" "Real cool time" je najbrži dio albuma gdje je vodeću ulogu preuzela vješta Caleova produkcija kojom je zataškao sve slabosti The Stooges instrumentalizacije kroz nekoliko wah-wah dionica i gitarskih režavih solaža. "Ann" je lagani rock kojim se pokušalo približiti ritmici bluesa, no pjesma je ispala kao običan demo predložak za nedorečenu baladu u kojoj Iggy reži, stenje i zapomaže o tome kako je zaljubljen. "Not right" je ponovno troakordni komad umjerenog tempa s brojnim breakovima u kojima je jedina mrvica inovantnosti opet u produkciji gdje je Cale jedino uspio ubaciti koliko-toliko odsviranu gitarsku solo dionicu. Posljednja pjesma je "Little doll" koja je potpuno istih akorda i melodije kao i "1969", te je čak i vokalno otpjevana na istu melodijsku liniju. Sve kompozicije na albumu završavaju fade-outom, što sasvim dovoljno govori o kompozitorskom umijeću Iggya i The Stoogesa. I kada se sve sabere, nije bilo niti malo sumnje u sve tadašnje kritike koje su s pravom ovaj album nazvale potpuno besmislenim, banalnim i glupim rock'n'rollom. No, mahniti Iggyevi nastupi izbacili su u prvi plan njegovu buntovnost, ludilo i korijenski povratak ka divljem i neobuzdanom rock svjetonazoru čija je glavna odlika uvijek bila u tvrdokornom nepoštivanju klasičnih načela. Ovaj album će tek sedam - osam godina kasnije pokazati svoju unikatnost i gotovo avangardan pristup prema rock izrazu koji će prigrliti bujica punk imena koja će se stalno motati na istim Iggyevim principima - od spomenutih Ramonesa i Pistolsa, preko Dead Kennedys, Nomeansno, Mudhoney, New Bomb Turks, sve do rockera 21. stoljeća - BRMC, The Strokes, White Strippes…

Malo tko je mogao predvidjeti daleke 1969. da će ovako besmislen album promijeniti tokove rock glazbe do te mjere da će ta tri banalna ponavljajuća akorda utjecati na mnoge rock intelektualce, kritičare i mnoge klince u garažama koji će kasnije izmijeniti cjelokupnu svijest glazbenog auditorija.

horvi // 11/04/2003