Pravim imenom James Jewel Ostenberg, rođen je 1947. u gradiću Ann Arbouru nadomak Detroita u državi Michigan u SAD. Svoju znamenitu prošlost kojom je definitivno zapečatio svoju reputaciju osebujnog rock odmetnika kompletira u sklopu sastava The Stooges s kojim objavljuje tri značajna studijska albuma "The Stooges" (1969.), "FunHouse" (1970.) i "Raw Power" (1973.).

Kroz sasvim neizvjesnu karijeru ovog banda koji se u par navrata razilazio zbog mnogih problema s teškim drogama i ovisnošću, te se ponovno skupljao, Iggy je balansirao na rubu bizarnog i čudnovatog manijaka - na koncertima je radio vragolaste akrobacije, tukao se s publikom, ponovno se vraćao na pozornicu, pijan i drogiran vrijeđao posjetitelje, povraćao po njima, dobivao batine, vršio fellatio na pozornici privlačeći ogromnu medijsku pozornost zbog svojih nastranih koncertnih nastupa što je Stoogesima donijelo neslućenu underground slavu. Premda su Stoogesi bili vrlo ograničenih glazbenih sposobnosti i znali su svega nekoliko banalnih akorda, u početku je cijeli ovaj cirkus promatran s kritičarske distance u kojoj nije bilo niti najmanje sumnje oko njihovog poimanja rock'n'rolla. Prve kritike su govorile o pukom i blesavom rock struganju bez imalo sluha, no nakon prvog razlaza banda 1970., njihov rejting među kritičarima naglo počinje rasti zbog ogromne popularnosti koju su stekli kao kultni underground rock sastav koji je spojio utjecaje Velvet Undergrounda, Stonesa, bluesa i divljačko destruktivnog rock'n'rolla.

Nakon drugog albuma "Fun House" koji je band prikazao u nešto naprednijem glazbenom svijetlu jer su naučili još nekoliko akorda, sav ludi, šašavi i nadasve blesavi karizmatični sjaj nestaje - band se definitivno razilazi, Iggy se zatvara u svoj gradić Ann Arbour, počinje se baviti poljoprivredom, no njegov ludi svjetonazor i destruktivno ponašanje nastavljaju svoju epopeju. Vucara se po klubovima, tulumari, drogira se, no 1973. poziva ga David Bowie u London, posvećuje mu pjesmu "Jean Genie" (na albumu "Aladdin Sane", 1973.), te se Stoogesi ponovno obnavljaju u izmijenjenoj postavi i objavljuju najdorađeniji album "Raw Power" u teškometalnom rock izdanju. Zbog neobuzdane prirode Iggya i Stoogesa, raskidaju suradnju s Bowiem koji im je producirao ovaj posljednji album i sami sebe bacaju u propast. Band se ponovno raspada, Iggy se vraća u SAD, vucara se po Los Angelesu i pada u teško ovisništvo, te završava na liječenju u bolnici za duševne bolesti.

Nakon ovakve individualne drame koju je samom sebi priskrbio neobuzdani Iggy, malo je bilo vjerojatno da će se ikad više povratiti k zdravom razumu. 1974. ponovno ga posjećuje David Bowie i izvlači ga iz ludnice, te se pune tri godine brine o njegovom mentalnom i duševnom zdravlju. Premda je i Bowie sam bio ovisnik o teškim drogama u to vrijeme, njegov vrtoglavi svjetski uspjeh koji je dosegnuo albumima "Ziggy Stardust", "Aladdin Sane" i "Pin-Ups", omogućili su njemu i Iggy Popu nesmetani život na visokoj elitnoj nozi. U početku njihovog bliskog suživota, živjeli su u Los Angelesu gdje se Bowie doselio iz Londona kako bi nastavio rad na vlastitoj karijeri u novoj okolini budući da mu je život glam rockera uokviren zamkom prijetećeg blizanca - ikone Ziggy Stardusta kojeg je stvorio ozbiljno narušila publicitet. U novoj sredini je stvorio znameniti album "Diamond Dogs", dok je Iggy za to vrijeme mjesecima kolapsirao na pokušajima odvikavanja od droga pri čemu su se obojica neprestano navlačila na nove stimulanse. Ovakav neobičan život dvojice znamenitih rock ličnosti kretao je u ozbiljnu fiziološku krizu kada je i sam Bowie pao shrvan kokainom na turneji na kojoj je davao svakakve komentare o svojoj privrženosti Hitleru i njegovoj viziji arijevske rase. Kriza u kojoj su se našli sasvim sigurno bi završila tragično, da se koncem 1976. obojica nisu preselila u Berlin. Bowie je objavio avangardni elektronski album "Low" koji će mu u budućnosti donijeti mnogobrojne tantijeme, no tada je izgledalo da se njegova karijera ruši i nalikuje na obično parodiranje bez ikakvog pokrića.

I tada u sasvim neočekivanoj situaciji, Iggy Pop se vraća iz mrtvih najavljujući novi album. Sve se savršeno dobro poklopilo - kredibilitet živog vraga, ortodoksnog perverznjaka, narcisa, sumanutog rockera i preteče punk ikone koju je stekao na račun prošlosti sa The Stooges došla su do svojeg vrhunca pojavom brojnih punk i new wave izvođača 1977. koji su izvlačili njegove albume iz naftalina kao osnovnu inspiraciju za vlastite tekstualno - scenske provokacije i novi rock svjetonazor - punk. Dugo očekivani povratak Iggy Popa dogodio se netom nakon izlaska Bowievog "Low" albuma, u proljeće 1977., no sam rezultat novog Iggya na njegovom prvom solo albumu sasvim opravdanog naslova "The Idiot" razočarao je njegovu staru publiku koja je očekivala nastavak destruktivnih albuma kakve je radio sa Stoogesima. Premda je ploča fino i rafinirano new wave ostvarenje koje je doseglo sve tadašnje visoke kompozitorske, aranžmanske, glazbene i produkcijske rock standarde, nestalo je ono neobuzdano, nihilističko i prljavo odmetništvo koje je bilo zaštitnim simbolom Iggy Popa. Bowie osim što mu je pomogao materijalno, surađivao je i na cjelokupnom aranžmanu albuma, tako da se s pravom sve zasluge za art-pop dojam moraju pripisati upravo njemu.

Ovu ploču iznenađenja otvara "Sister midnight" koja odmah stavlja do znanja da nema niti govora o bijesnom destruktivnom albumu kakav se očekivao. Pjesma je u stvari bila jednim od brojnih Bowievih glazbenih transformacija bijelog funky-soula, te zvuči kao nastavak pjesama "Station to station" ili "Fame". Sam Iggyev glas u mnogo čemu podsjeća na Bowiea. Novi preokret Iggyevog zvuka nastavlja laganija "Nightclubbing" koju vodi tempo ritam mašine i zvukova sintesajzera u sasvim očiglednoj Bowievoj zvučnoj kulisi njegovih elektronskih - soul/funky albuma, a nije na odmet ne spomenuti i sveprisutan dojam koji je ta pjesma ostavila kao jedan od frakcijskih predložaka na temu Kraftwerk - "Showroom dummies". U temi "Funtime" Iggy je želio podsjetiti na stare dane Stoogesa i kompozicije "1969" i "Fun house" u novom ruhu - elektronskoj produkciji. Daleko od toga da je "Funtime" nedostojan uzorak za novog Iggya ili kompozicije "Baby", "Dum dum boys" u kojima se obilato nižu lepršave teme uzete iz Iggyeve lude prošlosti, no dojam koji je cjelokupni materijal ovog albuma ostavio je bio sasvim neočekivan za reputaciju kakvu je Iggy stvorio.

Obilje elektronike, sintesajzera, odlične produkcije i vrlo dobrih pjesama ipak nisu zadovoljile onako kako se to očekivalo od momka koji je kultni status zaslužio na temelju potpuno blesavih, šašavih, destruktivnih i morbidnih pjesama koje je radio sa Stoogesima. Najveća iznenađenja albuma nalaze se na samom kraju - prva je "Tiny girls", prava pravcata ljubavna balada, klasični evergreen u pratnji orgulja i jednostavne gitare uz povremene Bowieve solo dionice na saksofonu, a druga je "Mass production", posve elektronska kompozicija u kojoj glavnu riječ vodi, dakako Bowie s brojnim instrumentalnim zahvatima i eksperimentima na sintesajzeru, gitarama i ritmici. Sasvim protivnom onome što je Iggy radio sa Stoogesima. No, ovdje se radi o najdorečenijoj pjesmi na cijelom albumu s odličnim melodijskim harmonijama minimalističkih klavijatura, te će služiti primjerom mnogih new wave i new romantics izvođača (primjerice Magazine, Joy Division, Gary Newman, Simple Minds, Ultravox, Classics Nouveaux…) Album sadrži i kompoziciju "China girl" koju je napisao s Bowieom, a posvećena je djevojci koju su (vjerojatno obojica) ljubili. Bowie će 1983.ovu pjesmu uvrstiti na svoj album "Let's Dance" i ostvariti ogroman svjetski uspjeh.

Ovim albumom Iggy Pop je iznenadio sve svoje obožavatelje, no istovremeno je okupio novu publiku koja je tražila smireni i fini new wave izraz, no uz sve odlične detalje albuma, Iggy je potpuno izgubio svoju originalnost i rockersku divljačku neobuzdanost, te postao fini dečko koji sada pjeva impresionističke teme o ljubavi, mjesečini, djevojkama… s posve drugog aspekta od onog spram kasnih 60-tih. No, njegov glavni adut - koncertni nastupi su i dalje ostali na svom mjestu. U jesen 1977. krenuo je na povratničku turneju kojom je obuhvatio Britaniju i Ameriku sa sastavom Tony (bas) i Hunt Sales (bubnjevi), Ricky Gardiner (gitara), dok je Bowie sasvim povučen u sjeni svirao klavijature. (Prva dvojica navedenih /braća Sales/ će biti stupovi ritam sekcije u neuspješnoj Bowievoj družini Tin Machine desetak godina kasnije.) Inače, turneja je prošla u potpuno profesionalnom Iggyevom izdanju - njegova neobuzdanost je i dalje ostala, a sva destrukcija i pijane narko opsesije zamijenio je sportskom aktivnošću pripremajući se za turneju trčanjem na švicarskim Alpama, tako da je svojem imageu dodao sasvim novi sjaj kojim se pomladio i osvježio. Bili su to vrlo disciplinirani nastupi na kojima je Iggy prolijevao litre i litre znoja, te je duhu rock'n'rolla udahnuo sasvim drukčiji svjetonazor koji će se u devedesetim pretvoriti u pravo pomodarstvo kojem će osnovna prepoznatljiva crta biti fino atletski nabildani rockeri koji na pozornici ostavljaju dojam kultnih sportaša koji ne piju, ne drogiraju se i na račun toga imaju izvan serijski oblikovano tijelo (Henry Rollins, Ice-T, Biohazard, Sting, Michael Stipe…)

horvi // 11/04/2003