Mogli bi se strastveni fanovi Iggy Popa naći u neobranom grožđu ako pokušaju shvatiti ovaj album doslovno kao njegovo poetski nadahnuto djelo ukoliko za ozbiljno uzmu onu njegovu najnoviju parolu 'jebo vas vaš laptop, ja sam najveći živući američki pjesnik'. I to u trenutku kada doživljava najkomercijalnije trenutke u karijeri po prvi put s albumom "Post Pop Depression" koji je dosegao UK no.5 i USA no.17 što mu nije uspjelo niti s "Blah, Blah, Blah" (1986, UK no.43, USA no.75) ili "Brick By Brick" (1990, UK no.50, USA no.90) s kojih je imao dva ogromna hita "Real wild child" i "Candy" (a i "Living on the edge of the night" za film "Crna kiša"/ "Black Rain"). Naprosto, ovaj "Leaves of Grass" je posve zbunjujući kolaboracijski rad na kome tehnikom spoken-worda sriče poeziju, ali ne svoju, nego od čuvenog pjesnika i književnika Walta Whitmana.

Zbunjujući? Da. Jer kako u prvom redu tumačiti ovaj potez starog kuma punka koji je odvajkada brundao i prezirao poete, književnike i ine pripadnike šeste umjetnosti? Licemjerje ili njegovo konačno priznanje pod stare dane da i poezija ima svoje vrijednosti a da nije samo njegova prgavo raskalašena škrabotina u tempu divlje rock glazbe ili nešto načrčkano kao libreto pripremljeno za njega ko što su mu u mnogo slučajeva liriku pisali brojni suradnici?

Udružio je snage s relativno poznatim njemačkim elektronskim glazbenikom Carsten Nicolaijem iliti Alva Notom, te pionirima post-techna, post-electra i još svačega s prefiksom 'post', dvojcem Tarwater kojeg čine Ronald Lippok i Bernd Jestram. O tome da je ovo troje glazbenika znalo u što se upuštaju dočarava njihova glazbena kulisa vrlo mirnih performansa s ambijentalnim elektronskim dekorom kakav je primjerice adekvatan za recimo David Sylviana ili njegovog nekada vrlo bliskog suradnika Ryuichi Sakamota koji je upravo s Alva Noto napravio soundtrack "To Revenant". Glazba funkcionira namjenski upravo poput soundtracka jer su muzičari očito proučavali izabrane stihove iz 19. stoljeća transkriptirajući ih u vlastitu atmosferičnost možda očekivajući da će ih Iggy , tko zna kako, otpjevati. Pa su se ljudi potrudili ponuditi koherentnu podlogu pogodnu za aranžmanske vokalne dionice, moguće refrene i tako svašta nešto vrlo slično prijatnim obrascima pogodnim za otprilike dream-pop. A možda i jesu unaprijed znali da će Iggy samo sricati poeziju, te kako god bilo u tom pripremnom i dogovorenom periodu, uspjeli su mu zvučno uskladiti i sinkronizirati utisak poezije s atmosferičnošću glazbene izvedbe.

No, teško je od Iggyija očekivati nešto više na vokalnom dizajnu da bi se upuštao u melodične arije s podlogom post-electro/ambient/dark-wavea i post-rocka. To ipak nije njegov teritorij, te se odlučio samo za čitanje poezije koja djeluje poput pričica za laku noć ostavljajući utisak da se i sam čudi značenju i tumačenju Whitmanovih stihova iz najpoznatije mu zbirke "Vlati trave" ("Leaves of Grass"). Tek je u interpretaciji "Ages and ages returning at intervals" uspio dosegnuti solidan kolaboracijski nivo s povezivanjem morbidnih elektronskih bubnjeva i odmjerenim tonom recitacije kao jedinstven slučaj koji ovdje štima takoreći ruku pod ruku dok je sav ostatak materijala nezgrapan upravo na račun njegove vokalne suhoparnosti bez imalo uživljenosti ostavljajući taj prokleto loš dojam da uopće ne prati glazbenu podlogu. A naravno, najvažniji moment kojeg je Iggyija vodio jesu seksualne napetosti Whitmanovih stihova koji sočno šamaraju poput rafala što u njegovoj interpretaciji funkcioniraju poput ajeta srljajući ludom ljubovanju koje mu je oduvijek bio prioritet. I čak se čini da se i sam na neku čudnu foru zabavljao kad je čitao poeziju, ponešto pronašao nedokučivo u njoj i prilično se iznenadio što je na ovako, za njega nekonvencionalan način uspio stići do kraja ne vrisnuvši poneki erotsko-pornografski akcent u naletu emotivnog entuzijazma.

Ako ništa drugo, na ovaj albumčić se i ne treba gledati kao na tamnu mrlju njegove diskografije premda je zalutao u svijet s kojime barem iz vidljivih i poznatih aspekata nikada nije bio u kontaktu. Teško ga je zamisliti na nekoj književnoj večeri s naočalama kako razmišlja o 'lijepo sročenoj poeziji'. Više bi mu pristajao stand-up comedy session, ali sad, šta je - tu je. A i da nije posve ozbiljno ušao u ovaj projekt svjedoči i činjenica da je album dostupan u opipljivom obliku samo kao vinil u ograničenoj nakladi od 500 komada što baš i nije namjenjeno onim najvjernijim fanovima, već knjiškoj publici što se okuplja po bibliotekama i čitaonicama. Zaželio se umjetničkog švrljanja po literaturi nadahnutoj seksualnim motivima, a da je nekako drugačije, primjerice tematski u ezoteriji, metafizici, pa i čak samoj beletrističkoj dramaturgiji, rezultat bi vjerojatno bio puno lošiji jer on ipak nije njegov pokojni ortak Bowie koji se znao uhvatiti koječega (i glume i likovne umjetnosti) što mu je idealno polazilo za rukom, već samo veliki fan Elvisa-pelvisa što i sam potkrijepljuje izjavom da je Whitman bio Presley 19. stoljeća. S tog aspekta jest 'najveći živući američki pjesnik', ali samo rocka, nikako ovakve mnogo dublje poezije koju je izveo prilično monotono i dosadno.

Naslovi: 1.As Adam early in the morning/ I am he that aches with love, 2.Ages and ages returning at intervals, 3.From pent-up aching rivers, 4.A woman waits for me, 5.Out of the rolling ocean the crowd, 6.To the garden of the world, 7.Leaves of grass

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 16/04/2016