Odlično upakirani štos sa prethodnim albumom "Blah, Blah, Blah" koji mu je donio prvi milijunski tiraž, osokolio je Iggya da se nakon 15 godina ponovno oproba u starom izdanju hard/heavy rocka s kojim se praktički oprostio nakon posljednjeg albuma Stoogesa "Raw Power".

Mada Bowie nije imao nikakve veze u kreaciji albuma "Instinct", njegova prisutnost je itekako uočljiva. Albume "The Idiot" i "Blah Blah Blah" kreirao mu je u tipičnom evropskom stilu koji nikako nije odgovarao neobuzdanoj karizmi koja je pratila Iggya, no oni su bili njegovi najtiražniji radovi. Sam Bowie je nakon komercijalnog posrnuća kroz prilično blijed album "Never Let Me Down" (1987.) krenuo u još jednu diskutabilnu avanturu s projekt - bandom Tin Machine u kojoj su braća Sales (Tony i Hunt), nekadašnji Iggyevi glazbenici činili ritam sekciju. Da bi stvari bile potpuno povezane, Tin Machine je bio tipičan hard/heavy sastav koji je u proljeće 1988. objavio istoimeni album teškometalne rock orijentacije.

Više nego očigledno, Iggy je pao pod ovakav Bowiev utjecaj, pa je i on odlučio da svoj novi album usmjeri u istom žanru. Premda su mu akreditivi urnebesno interesantne zvijezde undergrounda postali klimavi zbog komercijalnog sadržaja prethodnog albuma, Iggy je i dalje radio lude koncertne parade, no one se više niti izdaleka nisu svodile na perverziju i autodestrukciju, već na proračunati profesionalizam u kojem je skidanje postalo sastavni dio koncertne atrakcije. Njegova nova publika između ostalih postali su i bivši neoromantičari kojima Duran Duran više ništa interesantno nije mogao ponuditi, te srednjestrujaški orijentirana populacija koja je skakutala u diskotekama na Inxs, Pet Shop Boys, Rick Astleya i Kylie Minoque. Sam Iggy je izjavio kako je jednostavno morao napraviti drukčiji album i zakoračiti u daleko opakiji svijet s novim albumom kako mu se reputacija kultnog buntovnika ne bi narušila. Svjestan zamke u koju se uvukao, malo je trebalo da se njegova pozicija u rock vodama pretvori u obično smeće, pa stvara sasvim novu ekipu ljudi s kojima radi novi album. Od ljudi s kojima je radio prethodni album ostao je jedino Steve Jones na gitari, dok su njegovom novom studijskom ekipom postali Seamus Beaghen (klavijature), Leigh Foxx (bas) i Paul Garisto (bubnjevi). Pod očiglednim komercijalnim pritiskom što su ga tih godina vršili Guns'n'Roses, The Cult, ZZ Top, Europe i Bon Jovi, te naravno Bowiev Tin Machine, ovaj novi Iggyev album je bio ništa drugo do li reminiscencija vrlo sličnih hard/heavy obrazaca na kojima praktički nema nikakvih posebnosti.

Jedino se izmijenio njegov image - pustio je kosu, stavio metalni lanac oko vrata i odjenuo se u crni prsluk na gola prsa, za hlače je izabrao tada vrlo popularne uske tajice - štrample (koje su bile prugaste u svim bojama), a na noge je obuo špinčaste čizme s visokom petom što je u video spotu za pjesmu "Cold metal" djelovalo kao comeback u sedamdesete, odnosno revival nekad popularnog imagea Rod Stewarta. Sam materijal s albuma svodi se na deset punokrvnih rock kompozicija koje su vođene melodijskim hard/heavy akordima gitare Steve Jonesa i pravim solo dionicama koje se na njegovom albumu po prvi puta pojavljuju nakon albuma "Lust For Life". Daleko od toga da je prikazani materijal bio osobit, štoviše, svodi se na dva-tri-četiri uzastopna akorda koji se neprestano ponavljaju, a tek rijetki efekti njegove ekipe koja je vođena strogim principom "biti heavy pod svaku cijenu" nisu urodili nikakvim interesantnim rezultatom. Sve su to kompozicije u kojima se Iggy doduše daleko bolje snalazi nego li na prethodnom "Blah Blah Blah" albumu, no one uz svu svoju snagu i ispaljene kalorije nemaju nikakav kreativni potencijal. Album je pitak za slušanje, pun prštavih zvukova nabrijanih gitara i reskih, režavih i rockerskih vokala, no kompozicije nemaju apsolutno nikakvu osobitu strukturu.

Tek može odskočiti brza kompozicija "Easy rider" i nešto laganija "Low down", ostatak materijala je gotovo identičan i kreće se u rasponu od promijene gitarskog akorda do Iggyeve intonacije. Ako se k tome spomene da je reakcija kritike na ovaj album bila sasvim ravnodušna, a publike sasvim marginalna, zaključak je samo jedan - niti ovaj puta Iggy nije iznevjerio samog sebe. Ostao je rockerom koji priča koještarije uz koje samo želi skakati i trošiti vlastitu energiju jer je ne može potrošiti na nešto drugo. A to što nije napravio ništa veliko, to je stvar njegove kreativnosti koju nikada nije niti imao.

horvi // 11/04/2003