home > mjuzik > Post Pop Depression

kontakt | search |

IGGY POP: Post Pop Depression (Loma Vista, 2016)

Nije daleko od istine da je Iggy Pop posljednja velika i još uvijek aktivna rock legenda. Nedavne smrti Bowiea i Lemmyija suzuju krug velikana koji neminovno odlaze. Godine čine svoje. Neki se eto, poput The Rolling Stones, Led Zeppelin, Deep Purple, McCartneya, Ringa, Claptona još uvijek drže s upitnim kreativnim sposobnostima, no Iggy se sustavno odupire tom, barem kreativnom starenju premda je sijed, izboran, šepav, pun raznih ožiljaka prošlosti, ali je ipak ostao dosljedan svome zanatu i da bi spriječio bilo kakve sumnje oko toga da mu je ovo posljednji album, netom nakon ovog 17. studijskog izbacio je novi, 18. album "Leaves Of Grass" u kolaboraciji s Tarwater i Alva Noto (recenzija slijedi vrlo brzo). Tek toliko da opovrgne naklapanja kako su mu The Stooges poslužili za manipulativno ubiranje love na račun stare slave. Pa šta će mu pare u tim godinama kad ionako može i on i njegovi nasljednici živjeti još 2 života od tantijema? Samo ako u USA i zapadnoj Europi ne dođu na vlast 'narodnjaci' koji će svrgnuti rock i u medijima šibati nešto slično balkanskom komercijalnom smeću. Mogu si zamisliti da se u Americi pojavi turbo-country, turbo-blues ili turbo-americana, to će biti užas na kome rade beletristi i Hollywood. Pokušavam zamisliti američkog Matu Bulića, Coloniju, Škoru, Cecu, Grdovića (sjajno prezime i prije zime), Zečića, Severinu, Mišu, ajajaj! To će biti američka fešta najvećeg komercijalnog otpada kojeg su Ameri, na svu sreću reducirali u minornost pop kulture, njima je rock ipak još uvijek najveće kulturno blago s velikim avangardnim modernim klasicizmom iz New Yorka, a i iz Pennsilvanije (Innova Recordings), tak da barem do konca ove decenije neće ostati zatrpani glomaznim otpadom prošlosti, a u trećoj dekadi 21. stoljeća već bi mogli biti blago okaljani friškim fekalijama s obzirom da neminovno rockeri umiru, a i blueseri i jazzeri i hip-hoperi. Kad sva ta generacija nestane, a njihovi sljedbenici nemušto insinuiraju Hendrixa, Miles Daviesa, Nirvanu, Public Enemy, Pixies ili Tool, pretvoriti će se u underground kao što se već i pretvara. Biti underground je 'cool', biti drugačiji od trenda, ma nije. Iggy Pop progovara o propadanju sveopćeg rock svjetonazora smatrajući da nakon njegove smrti na zemlji više neće ostati nitko toliko jak poput njega.
[  ]

Svakako zdrman smrću Bowiea, velikog mu prijatelja koji ga je izvukao iz morbidnog života zaboravljene i sredinom 70-ih još uvijek nepriznate rock zvijezde, odlučio je napraviti dostojanstven bowievski album pozvavši tri eminentna glazbenika - gitaristu i multiinstrumentalista Josh Hommea (QOTSA), poznatog studijskog gitaristu i klavijaturistu Dean Fertita iz L.A., te bubnjara Matt Heldersa (Arctic Monkeys) kao što je redovito na nekim značajnijim i komercijalnijim albumima znao zvati David Richardsa, Steve Jonesa (Sex Pistols), Hunt Salesa (radio s Bowieom), Ricky Gardinera, Slasha, Duff McKagana (obojica iz Guns'n'Roses), John Hiatta, Kate Pierson (The B-52's), te dakako Bowiea.



Ovaj četverac je prije svega napravio solidan i glazbeno vrlo jednostavan rock materijal u umjerenim tempovima nalik na berlinsku fazu albuma "Idiot" ili proslavljenog "Blah Blah Blah" (1986), a to znači red AOR-a, pop melodija, klavijatura, malo funka, puno gitarskih igara, šarmantnih plesnih beatova, čak i simfonijskih aranžmana (završnica pjesme "Sunday"), ponešto akustike i ambijentalne blues atmosfere ("Vulture"), artističkog svaštarenja u kome ova momčad ipak nije kreativno jaka poput Bowieve s Robert Frippom, Brain Enom, Adrian Belewom, Omar Hakimom ("German days"), pa malo soft-rocka a'la Steely Dan ("Chocolate drops") i kako-tako, nekakvog soft-stonera ("Paraguay"). Prve tri kompozicije su najjače: "Break into your heart" s usporenim, staračkim lamentacijama rocka poput koračnice sprovoda, funkirana "Gardenia" koja dođe daleko lepršavije poput nedorađene skice za album "Heroes" (ili "Let's Dance") u kojoj evidentno manjkaju ambijentalije Brian Enoa, ali ih Homme nekako izvuće povremenim gitarskim tremolima, te "American Valhalla" koja na određeni način uvodnim ksilofonom priziva "China girl", prvotno nezamjećenu pjesmu s albuma "Idiot" koju je Bowie 1983. izbacio kao ogroman svjetski hit, no radnja pjesme je posve drugačije usmjerena na smrt.

Lirika albuma je najjača potencija, gotovo zapanjujuća da Iggy sa 68 godina još uvijek bijesno obrazlaže čitav život iznova na vrlo inteligentan način fokusirajući se u dvije vitalne stvari: seks i smrt koje čvrsto drži na razini čistog ljudskog osjećaja bez ikakvih preuveličavanja s dubokim i jezovito mračnim bariton vokalom. Nije se bezveze samovoljno proglasio 'najvećim američkim živućim pjesnikom' u "Gardenia", dakako, mislio je na rock-poetu jer ga oni literarni beletristi i književni kritičari doslovce 'poseru' odbrusivši im punkersko-Tarantinovski u završnoj "Paraguay": 'jebo vas vaš laptop/ jednostavno samo serete iz svojih paklenih želudaca/ jebeni mob, dva lica, tri vremena, komad dreka!' ili u "In the lobby": 'u čemu je problem ako nestanem?'

Njihov problem je u tome što uopće neće biti problema. Za njih je Iggy Pop neki cirkuski rock bezveznjak što se derao 'oću biti tvoj pas' i 'ja sam stvarno divlje dijete', a to za njih nije poezija. E, pa malo brus, to jeste poezija, rock poezija, pa makar i pećinska, ali je prirodna, ljudska, potrebna svakom muškarcu i ženi u seksualnom aktu. Bez obostrane privlačnosti nema draži seksa, a Iggy je kroz cijelu karijeru upravo time zračio i nikad ga nisu zanimale neke metafizičke ezoterije, no na ovome albumu se upleo i u to jer je svijestan da i njemu sat otkucava. Neću ništa coprati, no Iggy ovdje nije pogrbljena ramena i šepav kao što prirodno jeste, zvučno i stilski je mekan u rock maniru, taman da turneju otpleše gegajući s noge na nogu poput hipstera od 22 godine. Samo mu još fali brada i kratka kosa, a uske hlače ionako nosi. Kuži stari još uvijek što je trend i umije ga prenesti u kontekst 21. stoljeća.

Naslovi: 1.Break into your heart, 2.Gardenia, 3.American Valhalla, 4.In the lobby, 5.Sunday, 6.Vulture, 7.German days, 8.Chocolate drops, 9.Paraguay

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/03/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: We Already Lost the World

BIRDS IN ROW: We Already Lost the World (2018)

| 15/07/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Born Into This

TYGER LAMB: Born Into This (2018)

| 14/07/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Marzon

MARINADA: Marzon (2018)

| 14/07/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Fear of the Horizon

BUNNY & THE INVALID SINGERS: Fear of the Horizon (2018)

| 13/07/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: On Hold

FENNE LILY: On Hold (2018)

| 12/07/2018 | pedja |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Post Pop Depression

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*