E, da Iggy Pop nije imao ludu avanturu sa Stooges i ultimativno bez ikakvog zdravog razuma utjecao na punk i new wave izvođače na čemu je stekao bezrezervno poštovanje, sasvim je jasno da bi potonuo u prosječnosti svojih solo albuma kojima nije rekao ništa imalo zanimljivo. Nova sretna okolnost koja mu se pružila nakon površnog i bezazlenog albuma "Instinct" pojavila se koncem osamdesetih u pojmu zvan "novi američki rock". Naime već dugi niz godina svoj veliki utjecaj širili su znameniti bandovi poput Husker Du, Sonic Youth, Red Hot Chilli Peppers, Butthole Surfers, Big Black, Pixies, Dinosaurus Jr., Faith No More, Fugazi… koji osim nekih neznatnih podudarnosti nisu imali nikakvih zajedničkih točaka osim okvirnog segmenta kojim ih je htio - ne htio medij morao svrstavati u tzv. "alternativu", koja je kulminirala svjetskim uspjehom R.E.M. godine 1988. kada su objavili album "Green", što je Iggy itekako dobro iskoristio. Budući da album "Instinct" metal publika uopće nije uočila, prebacio se na publiku koja je objeručke prihvatila taj "novi američki rock" uz njegov vlastiti ego - trip da sve nedostatke ploče može nadoknaditi na urnebesnim koncertima bez obzira na kvalitetu materijala koji će prezentirati.

Kao najavu novog albuma, Iggy u proljeće 1990. objavljuje iznenađujući singl "Livin' on the edge of the night" u maniru Bruce Springsteena i laganijih R.E.M. standarda koji je snimljen specijalno za akcijski film "Black Rain" o japanskoj mafiji, te se istovremeno pronašao i na istoimenom soundtracku. Da bi sve bilo u Iggyevom stilu, kompozitori ove pjesme su majstori jazz, ragtimea i klavirskih kompozicija Jay Rifkin i Eric Rackin. Singl je prošao iznenađujuće dobro, podržan je od strane MTV-a, a prihvatila ga je i tadašnja dark - publika koja je svojeg glavnog idola imala u Andy Eldritchu (The Sisters Of Mercy).

Ponovno sa novom ekipom, Iggy snima album ni manje ni više nego u studijima Hollywooda. Od 15. veljače do 23. ožujka uspio je sakupiti novu ekipu glazbenika u kojoj su bili između ostalih Slash iz Guns'n'Roses (gitara), Duff McKagan (bas), Kenny Aronoff (bubnjevi), Waddy Wachtel (akustične i el.gitare), David Lindley (violine, mandolina), Jamie Muhoberac (klavijature), John Hiatt (vokal) i specijalna gošća Kate Pierson iz tada vrlo popularnih The B-52's koja mu je otpjevala sjajnu dionicu u pjesmi "Candy" koja je postala jednim od najvećih hitova 1990.godine i ujedno najvećim Iggyevim hitom u karijeri. Premda je kao prvi singl s albuma bio objavljen odličan i brzi punk-rock broj "Home" u kojem Slash svira impozantnu gitarsku solažu proizašlu iz ostavštine hard/heavy rocka, bilo je nevjerojatno kako je publika vrlo brzo prihvatila ovaj broj koji da se kojim slučajem pronašao na prethodnom albumu uopće ne bi bio primijećen, dok je "Candy" kao drugi objavljeni singl u početku prihvaćala sasvim rezervirano.

"Ovo je Iggy Pop? Zvuči poput R.E.M." No, baš zahvaljujući ogromnoj svjetskoj popularnosti spomenutih koji su se vrtjeli ne samo na tada pionirskim satelitskim TV programima poput Super Chanell i MTV, već i u potpuno običnim diskotekama, sasvim nova publika koja nije uopće znala za Iggy Popa, ovaj singl je počela prihvaćati kao "jednu od stvari stoljeća" zajedno s tada vrlo popularnim Roxette, The Cure, U2, Inxs ili mega hitom Simple Mindsa "Don't You" koji godinama nije izlazio iz medijskih repertoara. Što se tiče ostalog materijala na albumu, ovo je svakako najraznolikiji Iggyev album koji odiše potpunim rock nabojem gdje nema nikakvih pop-melodija. Okolina u kojoj je album snimljen, kao i glazbena građa na njemu omogućili su mu da se konačno pronađe na svojem teritoriju, te je za ovu priliku po prvi puta napisao gotovo cjelokupni materijal. Bila je to više nego dobrodošla stavka u njegovoj karijeri u kojoj je napisao tek nekoliko vrlo šašavih kompozicija.

No, materijal s "Brick By Brick" albuma prikazao ga je konačno zrelim rock autorom koji umije pisati osebujne balade ("Moonlight lady"), žestoke i opravdano bijesne hard rock brojeve ("Butt town", "Neon forest", "Pussy power") vesele poslastice ("Starry night"), akustične rock pjesme ("The undefeated", u kojoj otvoreno kaže da konačno želi odrasti), country ("Main street eyes"), mračne underground skladbe pod utjecajima Nick Cavea ("I won't crap out"). Jedini brojevi koje Iggy nije napisao osim filmskog singla "Livin' on the edge of the night" je Hiattova vrlo dobra rock kompozicija "Something wild" i Slashova "My baby wants to rock and roll". U odličnoj produkciji Don Wasa, Iggy je po prvi puta u karijeri stvorio cjeloviti rock album koji ga je konačno prikazao onakvim kakvim se neprestano predstavljao nakon raspada Stoogesa - divlji, neobuzdan, lucidan, mahnit i buntovan. Zapakiran u šarmantnom uzbudljivom izdanju, albumom je prošarao po svemu što je naučio od brojnih suradnika s kojima je do tada radio - iskoristio je višeglasna pjevanja, vještu kombinatoriku prilikom aranžiranja i komponiranja, te izbjegao nadasve blesave refrene i rifove s kojima je zapljuskivao na gotovo svim solo albumima.

Ploča je dosegla visoke pozicije s obje strane Atlantika dosegnuvši vrtoglavu milijunsku nakladu, kritika je iznimno pohvalila ovaj rad, a sam Iggy je konačno zakoračio u novo desetljeće pun snage i najave da to nije njegov vrhunac karijere, te da od njega valja očekivati nova iznenađenja.

Koncem godine pojavio se na kompilacijskom albumu "Red, Hot & Blue" u duetu s Debbie Harry u čvrstoj rock kompoziciji "Well, did you evah". Album je objavljen 1. prosinca u znak Dana borbe protiv Aidsa, a okupio je brojna značajna imena (Tom Waits, David Byrne, Sinnead O'Connor, Erasure, Les Negresses Vertes, U2, Neville Brothers, KD Lang…) koja su obradila poznate skladbe velikog američkog skladatelja Cole Portera iz prve polovine 20.stoljeća.

horvi // 11/04/2003