Nije se teško oteti dojmu da su najbolji bendovi i izvođači oni koji se služe vlastitim jezikom. S njime barataju kako god hoće bez obzira na poneku slobodnu nezgrapnost u frazama koje će stranac teže protumačiti ili je uopće neće, ali bogatstvo jednog naroda se nalazi baš u jeziku što je očiti primjer ovog francuskog benda koji niti malo ne mari za (ne)transparentnost francuskog jezika po Europi. Sva je sreća što živimo u ovakvom vremenu da google translator ponešto i dobro prevede, pa se stiče neka konfiguracija lirike. Dakako, pravi frankofili bi to kudikamo bolje preveli, ali nema mi druge: koliko već dugi niz godina pratim francusku scenu, red mi je da i ponešto naučim od tog jezika. Matthias Jungblut, frontmen ovog benda, a i vlasnik ove iznimno značajne etikete Throatruiner Records koja je ustvari i profilirala tu čitavu novu fantastičnu scenu francuskog undergrounda jednostavno vrišti na svoje pulene: izražavajte se na francuskom, a ne na engleskom. Mlad je, ima viziju underground scene cijele Europe i svijeta bez nekakvih trivijalnih bedastoća, da ne kažem komercijalnih efekata, sve radi po d.i.y. principu, fanzinaški poput našeg Zdene Franjića (Slušaj najglasnije) šalje materijale u svaki kutak svijeta i ne odustaje od toga. To je njegov život. Njegov izbor u kome nema diskusije.

Ima odlične bendove na repertoaru (The Rodeo Idiot Engine, Calvaiire, Cowards, Birds In Row, Verdun, Plebeian Grandstand, Vermin Vomb, As We Draw, Comity...), te naposljetku ono što naš Zdena nije uspio adekvatno realizirati kroz Loše Dečke i Babilonce: vlastiti bend s kojime radi ono što poželi. Ovaj njegov bend je kulminacija mnogo toga što se osjetilo kroz sva ova izdanja, a i neke bendove u kojima je boravio (sjajni Calvaiire), te se s ovim službeno drugim albumom Fange odlučio oprostiti od ovakvog stila. Podsjetiti ću, karijera benda je zapoćela EP-ijem "Poisse" (2013) i dugosvirajućim, vrlo gadnim, ali odlično karikiranim debijem "Purge" (2016), te se ovdje nastavlja na vrlo sličan teško masivan i prljav sludgecore nadograđen primjesama deatha i harsh-noisea s proklamatorno teškim lirskim obzorom na francuskom jeziku koji je djelomice podebljan uspješno izvedenim troglasjima. A to se baš i ne sjećam da je netko u ovom fahu radio izuzev kalifornijskog punka s kojima Fange nemaju ama baš nikakve sličnosti. Najavio je izlazak iz ovakve komforne zone, ha-ha-ha, baš zgodno sročeno. Ali kuda? Teško da se po ovome materijalu može pretpostaviti....



Jer ovih 30-tak minuta pokazuje mnoštvo mogućih lica, da sad ne parafraziram neke drastične promjene koje mi padaju na pamet, poput Lydonovog P.I.L. ili ona kataklizma koja se odnedavno počela trendovski provlačiti da se jako dobri bendovi stihijski pretvaraju u komercijalne karikature poput Parkway Drive, In Flames, a sad s novim albumima i Mastodon i Gojira tražeći neke svoje trenutke globalne uspješnosti. Postoji taj trenutak u životu umjetnika kad počinje razmišljati o novcima, a onda taj umjetnički elan ustvari i prestaje. Ne možeš napraviti komercijalnu pjesmu ako te ne tjera isključivi poriv prema uspješnosti da je napraviš, a Matthias i kompanija se ovdje nimalo ne trude pokazati to neko svoje novo, buduće lice. Tekstovi su poetski izraz gnijevnog promatrača koji itekako razmišlja o socio-političkoj situaciji Francuske i Europe, često zavijeni u metafore, životne ruševine, osjećaja krivnje, razne oblike poniženja, monopolistička razmatranja, nagone za takmičenjem i busanjem na račun pokazivanja moći i tako svašta poput poetskog komentara današnje vrlo ružne svjetske atmosfere.



Pola materijala je karakteristični sludgecore - "Parmi les ruines", "Agapes" i završna "Ressac", dok su preostale 3 kompozicije usporeni harsh/ noise pojačan i eksperimentalnim pristupom, osobito "Ultrafrance" i "Vore". Specifična je mračna laganica "Les gémonies" od 8 i pol minuta gdje se protežu i doom reference, no ako je suditi po svim ovim oblicima, kako sam ranije spomenuo, teško je procijeniti u kome smjeru bi se mogla nastaviti stilizacija benda jer ovdje ništa ne aludira na daljnji korak. O komercijalizaciji bi se mogla podvući teza da je tako nešto očekivati od Fange gotovo nemoguće, a na promjenu čitavog sklopa opet ništa konkretno ne ukazuje.

Materijal čvrsto stoji na mjestu u pravilnom balansu, ali ta vjerojatnost da bend želi istraživati neke nove teritorije nikako nije za odbaciti. Vidjeti ćemo i slušati u dogledno vrijeme...

Naslovi: 1.Parmi les ruines, 2.Agapes, 3.Ultrafrance, 4.Les gémonies, 5.Vore, 6.Ressac

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/03/2017