Crash! Crash! Kraš! Kreš! U disonanti s pauzom tišine od 30 sekundi. Pa onda u skraćenoj od 15, pa 10 sekundi uz dodatak bubnjarskih prelaza i gitarskih tremola kao da je krešendo pjesme koji iznosi dvije i pol minute. Naopačke postavljena kompozicija, dakako namjerna "La pluile, le torrent, la boue, le vent, la lave" ('kiša, bujica, blato, vjetar, lava'), uvodnik je u drugi album čudaka iz Toulousea koji su mnogo toga zapetljali na prvom albumu "Animal Bouffe Animal" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30166 prije točno dvije godine. Ponovno je Amaury Sauvé producent, a onda se zna da ovo nije mačji kašalj. Lirski postavljeno u koncept egzistencijalizma o spašavanju svijeta, glumaca na pozornicama, razočaranjima, nevinim uspomenama iz djetinjstva i mnogih individualnih premisa o životu, ludilu omladine, bahatosti, akutnih opasnosti i stalnog mirisa smrti, još ponajbolji stihovi 'J'pense pas à demain ni trop à hier, je prends et j'oublie/ j'veux plus subir j'veux plus sourire/ j'peux pas mourir/ j'veux plus subir/ j'peux plus sourire' ("En flammes") adekvatno opisuju stanje stvari - 'ne razmišljam o sutra, niti previše o jučer, uzimam da zaboravim/ ne želim više patiti, ne mogu pobjeći, ne želim se smijati'. I u završnoj, 8 i pol minuta dugačkoj "Soit" - 'Paix aux vivants - gloire aux absents/ gloire, gloire !' ('mir živima - slava odsutnima/ slava im, slava im!'). Jest, ovdje je lirika postavljena na visoko humanističko načelo zamamno preskočivši klasične tendencije i svjetonazore black metala kojeg je vođa Olivier Lolmède (gitara, vokal) onako spetljano i zamršeno, skoro progressive-black fiksirao na spomenutom debiju. Prisjetimo, paralelno ima Vermine, Drawers i daleko najpopularniji Plebeian Grandstand, bendove koji su nadaleko znani (u Drawers je bubnjar!), a u ovome slučaju prelazi taj sudbonosni prag 'drugog albuma' utapajući gmizavo disonantne gitare i grgljanje u vlastitom otuđenju stvorivši autoritativan stil s nekoliko modernih dodataka.



Iako bi se po uvodnoj pjesmi dala naslutiti sludge-disonanta, ne zaranja se preduboko u to unatoč mučnoj atmosferi; ovdje je sve napucano masivnom, teškom snagom koja nikome ne isporučuje ushićenje, ali niti neko opresivno zlo. Uz Olivierovu gitaru, tu je i druga žica kolege mu Alexandre Berenguera (iz Drawers) isporučivajući tremola i ne rozgajući previše u riffovima s evidentnim težnjama ka modernizaciji tretmana. "Que de chemins minables" je najbliža klasičnom blacku s frenetičnim blastbeatovima Mahella, učini se da Mourir traži pomirenje sa žanrom, a u tom slučaju bi se utopio u tisućama blejkera što svakako nije nikakva otežavajuća okolnost, međutim Olivier očito to ne dopušta. Ushićenje pristiže u 6 minuta dugačkom "De pisse et d'orgueil" vrativši malčice i dio blackgaze atmosfere komešajući je s abrazivnim i kaotičnim scenarijem eksplodiravši u najkraćoj "Bâtards égarés" punoj neuhvatljivh amplituda krivolinijske vožnje. Spomenuta "En flammes", u početku tromog tempa, vijuga melodično pretapajući se u bijesnim blastbeatovima i hipnotičkoj atmosferi do četvrte minute odjedrivši u pozamašan post-black s kompleksnijim aranžmanom; u tome i jeste najuzbudljiviji komad, a finale "Soit" monumentalnim dekorom post-black/progressive, pa i djelomice psycho-blackgaze štimungom privodi priču kraju.



Uvijek je interesantno slušati i razmatrati ovakve bendove pune inovacija i ideja koje se u principu jako malo projiciraju na auditorij, barem u kurentnom periodu čekajući pravi trenutak iskonske pažnje. Ovdje su poruka, poanta i lirika daleko bitniji, iskočiti će kad-tad svojim trezvenim noir razmišljanjima za dobrobit čovječanstva.

Naslovi: 1.La pluile, le torrent, la boue, le vent, la lave, 2.Que de chemins minables, 3.De pisse et d'orgueil, 4.Bâtards égarés, 5.En flammes, 6.Soit

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/08/2022