Za svaki album Jungblutha i ekipe si znam misliti 'ovo je vrhunac lirskih gadarija', ali se uvijek prevarim, evo već po deveti puta. Nevjerojatno je koliko momčina ima snage i potencije iznova iznenaditi, ovaj put u pozitivnom aspektu. Upravo na dan objave ove recenzije sreo sam starog kolegu kojeg rijetko viđam, tek samo na par sekundi smo razmijenili ono uobičajeno 'kak' si?', a ja sam mu odgovorio poput Matej Krajnca 'kao otirač za noge'. Uh, stari moj, to nije dobro, kaže mi. Ma kako nije dobro, tek u takvom stanju se rade najbolje stvari u undergroundu i daju snagu kad te prijatelji i bližnji prevare, kad su ti dužni novce, a onda se ipak pokaže ono 'ima Boga, ima pravde'. Evo, nedavno jednom takvome izgorjela garaža i baš mi neopisivo drago, još mi je žao što mu i auto nije izgorio, a lihvar pokvarenjak mi dužan 1000 € već dvije godine. I znam da ih nikad neću dobiti, ali on je dobio svoje i još pizdek očekuje da mu pokažem empatiju. Ma, evo ti kurac i kiselo zelje! Jungbluth na svega pola sata ponovno sa sočnim metaforama prikazuje svu nesklad današnje civilizacije u kojoj više ne postoji optimizam za nekim zlatnim vremenima što su pretvorena u besmrtnu sadašnjost intrigantno preispitivajući vlastite stavove neuspjeha iskreno se ponižavajući do posramljenosti jer sebični ljudi mnogo puta zaborave na sebe u smiješnim bajkama o Jaganjcu Božjem koji otkupljuje sve grijehe. Ustvari, takvi ljudi nemaju niti trunke savijesti, sotonistički su određeni da manipuliraju samo s jednim ciljem, naravno današnjim Bogom koji ima mnogo imena Euro, Dollar, Funta, Franak, Yen..., a pravednici umiru daleko izvan kamera zataškavajući grijehove svijeta ispod stotinu slojeva lakova. Među buržujima vlada perfidna sloboda, no prava istina je sestra pobune aludirajući na nedavni okršaj francuskog predsjednika Emmanuel Macrona s udruženjem poljoprivrednika koji su ga htjeli zagutiti. Daj Bože da ga jesu, ali nisu. I Putina, toga treba, kako reče Bob Rock iz Alan Forda prvo bombardirati, a onda zaorati.



Uviđavno, ovdje se Jungbluth poprilično upristojio i kritički konstruktivno usmjerio na vitalne stvari današnjice u zanimljivom spoju industrial/ sludge i dark/ gothic/ post-metal varijacija koje su usko vezane uz ne samo Godflesh, nego i jedan od najznačajnijih bendova - The Cure. Potencija ovih pjesama je upravo kombinacija stilizacije od uvodne "Césarienne au noir" (crni Cezar) koja završava u skoro snenom sludge klimaksu, glavni singl "Mauvais vivant" (loš život) je mučan horror-industrial onako kako The Cure nikad nisu zvučali, a trebali bi, "Toute honte bue" (sva sramota Bue) s gstujućim vokalom Olivier Guinot-a (Lodges) tromo maršira The Cure industrial figurama, kratki instrumental "Foudres fainéantes" je nešto brži, naravno ritmovi su programirani tokom čitavog djela što nije nikakav manjak, "La haine" (mržnja) s Bernard Lavilliersom je nešto 'nježnija' sa stihovima 'moja sestro hladnih jutra, budim te da ti kažem ovo: znaš, samo tebe volim'. Po meni najbolji komad je "Lèche-béton" (perač betona) koji nakratko zašpila i u hardcore tempo u dva navrata aludirajući na Atari Teenage Riot i prvi, sjajni album A.R.E. Weapons, točnije od 1:18-1:50, a drugi navrat je od 3:20 do kraja. Samo, naravno, ovo su moje usporedbe koje se nikako ne mogu objektivno suočiti s obzirom koliku snagu i značaj ima Jungbulth, jedan od heroja današnjice kojoj upućuje srednji prst, a naposljetku, zadnja "Désunion sacrée " (sveto razjedinjenje) u komešanju gothic/ dream-pop s nježnim vokalnim gostovanjem Diane Pellotieri (Pencey Sloe) potpuno iskače, po prvi puta pokazavši Jungbluthovu, hm, nježniju stranu.

Ovo je jedan sasvim drugačiji album, daleko pristojniji i umiveniji, ali je i dalje opako snažan i moćan u izrazu. Kad će jednom postojati na HTV emisija o kultnim albumima, o ovome bendu i Jungbluthu se mora napraviti barem jedna večer s prikazom njegovih ostvarenja.

Naslovi: 1.Césarienne au noir, 2.Mauvais vivant, 3.Toute honte bue, 4.Foudres fainéantes, 5.La haine, 6.Lèche-béton, 7.Désunion sacrée

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/02/2024