Kao i većinu bendova s francuske novije underground scene, a osobito imena s Throatruiner Records, tako je i ovu, uvjetno rečeno supergrupu teško pravilno definirati. Kombiniraju masivan i kaotičan zvuk na pragovima abrazivnog nereda isprepličući klasični švedski death s elementima gitarskog harsh-noisea, dooma, sludgea i metalic hardcorea da takoreći doslovce valjaju i melju u širokom spektru od pomahnitalog galopa do posmrtnog marša s brojnim preobraženjima. Počeli su 2013. u Rennesu na zapadu Francuske kada je basist Benjamin Moreau iz benda Huata odlučio svirati gitaru gurnuvši sludge u još abrazivnije sfere gotovo do mentalne obamrlosti. Prvi produkt ovog smijelog pokušaja bio je EP "Poisse" s pjevačem Jyb Jean - Baptisteom nakon čega se promijenila postava u kojoj su uz Moreaua danas bubnjar Boris Louvet, majstor za buku Jean-Baptiste Lévêque i frontmen Matthias Jungbluth iz znanih nam Calvaiire, a također i vlasnik etikete Throatruiner Records.



Njihov prljavi, mutan i teški stil repetativnih dionica sludgea (na samo jednoj gitari!) čini većinski dio kompozicija koje Lévêque transkriptira potenciometrima u nesnosne škripove izlazeći iz linearnih karakteristika, dok bubnjevi održavajući stomačno-tegobne udarce ne pošandrcaju i zaskoče u šizoidni hardcore. Slušati ih je uistinu iscrpljujuće teško, dakako s pozitivističke strane budući da preferiraju upravo tu smjesu nelagodnog osjećaja opozicije bilo kakvim striktnim žanrovima postavljajući sasvim nove smjernice ovakvog underground zvuka. U jednom interviewu su izjavili da se time kanaliziraju njihovi ispušni ventili za sricanje namjerno selektiranih gluposti koje vrišti Jungbluth na francuskom jeziku. Riječ je o motiviranim frustracijama i ljudskim nesposobnostima u krhkim složenicama punih raznoraznih sinonima pogodnih za ovakvo ekstremno pjevanje, odnosno opako vrištanje iz petnih žila gdje paze da ta linearna agresija ne izgubi previše na početnom dojmu, a našalivši se, Louvet je rekao da su oni ustvari hip-hop bend u rocku. Dakako, iščašenom.

Pjesme su poprilično dugačke (od 5 do 7 i pol minuta) s tim obaveznim linearnim dijelovima koji redovito zabrazde u kaotične relacije, mnoge breakove, oscilacije u padu i promjenama ritmike (osobito u najduljoj "De guerre lasse"), katkad odšetaju u pomalo razočaravajućem smjeru (završna "Girone della merda"), ali globalno sažimajući, taj njihov klaustrofobično mračan i mučan prikaz individualne, doslovce rečeno klaonice pune muka i kojekakvih vrlo gadljivih poriva odvajaju materijal od bilo kakvih kurentnih kalupa, pa čak i od dobrog dijela Throatruiner Records izdanja. Iz početka je svakome tko nije navikao na ovakav izraz prilično teško progutati ovaj neuobičajen spektar vrištnja, plača, očaja, boli i govana kojima se ovdje daje mnogo prostora, uostalom naziv albuma je dostatno perverzan ne aludirajući na neko duhovno, već na čisto fizičko pročišćenje iz debelog crijeva.

Opaka gadarija za čvrste živce i zdrav želudac...

Naslovi: 1.Cour martiale, 2.Mâchefer, 3.Roy-vermine, 4.Étouffoir, 5.De guerre lasse, 6.Girone della merda

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/08/2016