Throatruiner Records se u zadnje 2-3 godine znatno reducirao s novim izdanjima. Dok su ranije objavljivali obavezno 11-12-13 albuma godišnje, iliti manje-više po jedan mjesečno, evo, prošle i pretprošle sezone jedva da ih je ukupno bilo 13 komada, a to donekle ide i na zaslugu (ili točnije ograničenost) Matthias Jungblut-a, vlasnika etikete koji se očito pažljivije posvetio svome bendu Fange u kome je glavni urlator i tekstopisac najavivši još na prošlom albumu "Pourrissoir" (2017) znatan stilski zaokret. A osim toga, spriječen je zbog zakonske odluke o kršenjima autorskih prava da šalje, barem glazbenim kritičarima materijale na uviđaj dosadašnjim uhodanim e-mail putem koji je redovito bio revan i ažuran, čak ponekad i s velikim vremenskim otklonom prije samog objavljivanja. Ha, sad što da se kaže o tome… I nema se što puno razglabati o EU i inom zapadnjačkom zakonu nakon svih onih afera s internetom i privatnim podacima, to je aktualna tema za otvoreni diskurz u kome nitko neće ispasti osobito pronicljiv. Vrijeme je medijskog kaosa i potrage za adekvatnim riješenjima, a to konfuzno stanje, samo s jedne druge strane prikazuje ovaj treći album njegovog kvarteta iz Rennesa čije ime znači otprilike 'glib' i 'kaljuža', a naziv ovog djela je glagol 'kazniti'. Baš se i ne primjećuje neki drastičan zaokret, prije bi se stekao dojam da je bend nastavio tamo gdje je okončana pjesma "Ressac", zadnja sa spomenutog albuma, odnosno u sludgecoreu. Jedan od pomaka ili novina jest ubacivanje mathcore elemenata kod gitarske svirke Benjamin Moreau-a (radi i u Huata) u ponekim dionicama, ali ne i u svakoj pjesmi, te slobodniji eksperimenti noise-industriala u dvije teme "Opinel" i "Maintien de l'odre" (održavanje reda) u kojoj se čak koriste i ritam mašinom, ali tek na sporedan način. No, i toga je bilo ranije izuzev ritam mašine, tako da je u konačnici samo napravljena redukcija ranijih švedskih death utjecaja koji su se spontano pretvorili u post-black, dodani su atmosferičniji dijelovi i izbjegnuta je linearnost koja im je možda bila kamen spoticanja na debiju "Purge" (2016), a za to je sasvim sigurno zaslužna i promjena postave s Antoine Perronom na brundavom basu i meštrom Alexandre Jadijem (zamjenio Boris Louveta) koji se kroz barem pola sata od ukupnih 38 minuta uistinu nalupao bubnjeva, topota, galopa i neprekidnih prelaza s kojima je ritmički dio strukture dobio zavidnu, puno bogatiju formaciju uz obavezne tromo valjajuće međuigre koji put dovedene do doom konotacija. Elem, ništa toliko značajno u nekom preokretu stila, a isto se evidentira i kod lirskog sadržaja zadržavši grčevitu mučninu u stomaku, glavi i raspoloženju kao osnovnu preokupaciju.



Agonija kojom je tematika obasuta počinje mračnim otvaračem "Ceinturon" (pojas) od 7 i pol minuta koji se nedugo nakon uvodnog standardnog sludgea odvali u sludgecore, pa i mathcore a'la stari Converge. Već se tu po strukturi aranžmana osjeća dašak kompleksnosti s brojnim breakovima, psihodeličnim uplivima, nategnutim slobodnim periodima gitarskog tkanja i tim mahnitim bubnjarskim prelazima, tako da u suštini niti jedna od 7 kompozicija ne gubi na dramatičnosti i zanimljivosti od silnih oblina, okuka i nepredvidljivosti. Po tome se može naslutiti ta promjena izletom u kompleksnije sfere. Vrlo slično se može reći i za uvrnuto bolesnu "Chien de sang" (krvavi pas) koja veliča smrad raspadajuće životinjske lešine za koju Jungblut vrišti 'moja vječna fontana mladosti'. Jezivi smrad kojim je opčinjen nastavlja se kroz "Les boyaux de la princesse" (dečkići princeze = pičkice) ironično se šegačivši s današnjom muškom post-adolescencijom osorno im poručivajući 'jeste li još uvijek ćoravi prema noževima sada kada 11 litara izmeta pokušava pobjeći od novog brončanog doba?'. Dakako, ovo nije nikakva metafora. Direktan je stav s amorfnim osjećajima prema, kako kaže oštećenim bijednicima punih mana i strasti s formalnim averzijama i škrtog odbijana ničeg osobitog. Takvi, po njemu nemaju snage stisnuti pesnicu, oni su mu trn u oku - gutači su nametnute laži. Kratka eksperimentalna "Opinel" u neku ruku je nastavak ovakvog scenarija s alegorijskom pričicom o sinu rasipniku kome su oči još uvijek u mraku, a serija se produžava s "Il reconnaîtra les siens" (on će prepoznati njega) gdje se radnja vrti oko složenog obiteljskog gnušanja da takvi momci ojačaju tek kad ih se pošalje u rat kako ne bi traćili vrijeme lajanjem na mjesec. Na koncu, završna "Second soleil" (drugo sunce) očajno vapi za društvenim promjenama. Jungblut bi najradije pobjegao iz ovakve trendly okoline suprotstavljajući 'suncokret oštrog bodeža pravde' i 'sumporno nebo ' za njegove spaljene i žmirkave zjenice. Jasno, Jungblut kao vođa ovakve underground grupe i značajne etikete širi svoje vidike, razmišljanja, paranoje, panična stanja, frustracije i sva nezadovoljstva kanalizirajući ih drugačije od uobičajenih lidera okupiranih negativnostima ili onim pojavama koje smatraju negativnim. Koristi specifičan način izražavanja okomivši se na kurentnu trendly okolinu s goropadnim prezirom, netolerantnošću prema onima koji su drugačiji, čak se može kroz retke iskusiti i duh netrpeljivosti, da ne kažem nečeg drugog i drastičnijeg, a možda je baš to ta promjena o kojoj se zborilo još na prošlom albumu. Zanimljiva je još jedna stvar naših suvremenika kolega glazbenih kritičara. Kad se pojavi ovakav bend koji ima tekstove na francuskom ili bilo kojem drugom jeziku a da nisu engleski ili njemački, svi redovito opisuju glazbu i vlastite dojmove. Nitko od njih se ne potrudi saznati što se to nalazi u toj lirici, tekstovima i poanti, a na to je Jungblut itekako bijesan zbog površnosti kojom uglavnom isijavaju komentatori što nisu shvatili tok njegovih misli i stavova. Treba ih 'punir'. O, da. I ne samo njih...

Morbidan metal/ sludge/ hardcore album. Nije za svakoga. Ali je najbolji u dosadašnjoj karijeri. Opak i jeziv.

Naslovi: 1.Ceinturon, 2.Chien de sang, 3.Les boyaux de la princesse, 4.Opinel, 5.Il reconnaîtra les siens, 6.Maintien de l'odre, 7.Second soleil

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/05/2019