Prosto je teško za vjerovati da ovaj materijal dolazi s etikete Throatuiner Records koja nas je naučila na krajne ekstremne oblike hardcorea, black metala, noisea, deatha, sludgea, dooma i inih brutalno naglašenih crossover stilizacija metala, punka i rocka. Prije svega jer se ovdje radi o vrlo finom darkerskom post-punku odgojenom u tradiciji Joy Division i Echo And The Bunnymen, odnosno njegovoj retrospekciji koju mlade generacije poznaju u obliku Interpol i prvog albuma Editors. Eto, Eduardo Garcìa, Matt Baumann i Alex Muller Ramirez, inače članovi dobro nam poznatih ekstremnih hardcoreaša Elizabeth i prog-rock Equus, odlučili su 2015. u Ženevi malo si dati oduška od žestokih, grubih i pomahnitalih neuroza odšetavši u daleko smirenije vode retro zvuka. Elizabeth su pičili opaki hardcore, a Equus instrumentalni progressive/ kraut rock. Baumann je bubnjar koji u Elizabeth ne zna za milost (zadnji album su objavili 2012), no ovdje je skrušeno janje u plesnim umjerenim tempovima, dok je dvojac na žicama iz Equus minimalistički korespondiran na dobro poznate gabarite melodičnih basova i repetirajućih gitarskih opservacija izmjenjujući vrlo ugodne riffove u molovima, poneka staccata i improvizacije. Vokal je povučeni i potišteni revival nalik na Ian McCullocha, te bi sve ovdje bilo praktički nadomak tog post-punk/new-wave zvuka 1979-81 da nema prljavog i neispoliranog tretmana koji katkad ode u 'noisy' background kakvog tih godina nije bilo. Tada su svi žudjeli za 'clean' produkcijom koju su teško ostvarivali, pogotovo, sjetite se Public Image Ltd. čiji je prvijenac "First Issue" bio gotovo kakofonično razmrdan.

Prve tri pjesme "Embraces", "Structures" i "Columns" su uronjene u plesne tempove depresivnih bas melodija toniranih mračnim i hladnim pseudoseksualnim emocijama odskočivši od standardne britanske post-punk i kurentne retro scene u poznati francuski 'cold-wave' koji se istih godina isticao u radovima francuskih i belgijskih bendova poput Marquis de Sade, KaS Product, SigloXX, Asylum Party, Artefact, Die Form… Zato niti ne treba čuditi što su Kraftwerk i The Cure tijekom 80-ih bili velike zvijezde u Francuskoj čija je popularnost bila mjerljiva s recimo Bowiem, Stonesima ili Boy Georgeom. Posljednja, vrlo depresivna i turobna laganica "January" potpuno zaokružuje hladnoću i očaj u emotivnom aspektu lutajući punim intenzitetom u napetosti iščekivanja konačnog raspleta koji maltene okončava samoubojstvom.

Premda mnogo ovih gabarita kroz vrlo jednostavnu aranžmansku strukturu ne donosi ama baš ništa novog, 25 minuta materijala ima svoju žanrovsku privlačnost koja balansira na relacijama undergrounda i mainstreama. Bend bi i mogao uspjeti u širim krugovima kod poklonika indie-rocka u kojeg se danas svašta trpa, a da ih pohvali NME, zasigurno bi osvojili britansko tržište. Za sada ovaj trojac ništa ne obećaje o svojim narednim planovima…

Naslovi: 1.Embraces, 2.Structures, 3,Columns, 4.January

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/06/2017