Jeste primjetili da svako izdanje Fangea počinje slovom 'P'? Poisse, Purge, Pourrissior, Punir, Pudeur... I svako je na svoj način zasebno poglavlje o ljudskim devijacijama: otrov, čišćenje, zamor, kazna/ smrad, a sad je na red došla skromnost... ono što mnogima manjka. Dok je prošli album bio nadahnut smradovima i kažnjavanjima kojekakve vrste, ovaj je čak i došao nekako prebrzo kad se gotovo i nije očekivao od onolikog lirskog i sludgecoreaškog šoka "Punir" iz proljeća 2019. Posebno je zanimljiva nova Matthias Jungblutova poetska preobrazba u kombinaciju epskog liričara poput Homera ili Dantea: relativno kraći tekstovi u prozi neprestance od prve do posljednje pjesme nižu metafore, alegorije i asocijacije, često i nerazumljive iz prvog preslušavanja ili iščitavanja baš upravo poput navedenih maestra umjetničkog pisanja koji su se dičili svojim teško uhvatljivim stilom što je, pak, meni redovito bio pretežak za razabiranje i rezoniranje kad sam pohađao srednju školu da mnogo puta uopće nisam shvatio šta sam pročitao mučeći muku vlastitih jada koliko sam debilan i smušen, a bilo je obavezno štivo za lektiru. Danas dok sam daleko stariji od tinejdžerskih 17 godina, našaliti ću se, zreliji za 10 godina čitanja provjerene literature iz probranog asortimana knjižnice i adekvatnog odabira pravih stručnjaka unazad mnogo desetljeća, pa i stoljeća (mora se vjerovati iskonskim čuvarima kulture). Jungblut je glava francuske teške i žestoke underground scene, daleko jači od našeg Zdenka Franjića, a napola mlađi jer je na vrijeme uspio u managerskom poslu okupiti sve one koje uistinu zanimaju glazba i stil koje prezentira. Druga nova preobrazba je da više nemaju bubnjara već ritam mašinu i programe s kojima barata gitarist Benjamin Moreau, a treća da se sva trojica uključuju na vokalnim sekvencama (treći član je i dalje basist Antoine Perron). Ima i podosta novina u zvuku i stilu: zbog remonta malčice su zbremzali tempove i nema više onoliko mahnitog sludgecorea, ali su zato gitare više okrenute ka death-noiseu, a ritmovi industrialu što je rezultiralo friškim i osvježavajućim, dakako morbidno isklesanom albumu za kojeg bi svaki pravi poznavatelj ovog bretonskog benda iz Rennesa s pravom trebao prepoznati vitalne promjene i karakteristične simptome napretka.



Uvodna "Soleils vaincus" (poraženo sunce) se odmah pokreće u onome gdje je osnovica prethodnog albuma "Punir" otprilike svršila: urnebesni tempovi pomješani s klasičnim sludge kočnicama, a takva je i još poneka (ili tek dio poneke kompozicije) mada će malo tko shvatiti od prve da su umjesto bubnjara korišteni ritam mašina i programi. Odmah potom ide drugi singl "Cafard céleste" (nebeski žohar) s nekim od najtežih riffova čitavog albuma i uznemirujućom atmosferom što nedvojbeno povlači asocijacije na Kafkinog kukca u "Preobražaju" ('bježim od sjaja poput kuge/ izdajica moje vrste/ nebeski žohar/ bez ijedne kapi da izlije žuč... svi se užitci smiruju, čak i oni najstariji, postao sam dosadan tražitelj užitka, mrtva, usrana, tupa i umorna ličinka/ ležim na zemlji beskonačno'). Kad se preciznije sluša, obje kompozicije su nafilane i sofisticiranom elektronikom i oni industrial elementi s prethodnika teško ostaju neprimjećeni osobito u "À tombeaux ouverts" (u otvorene grobnice), njihovj prvoj čistoj i iskonski istesanoj industrial kompoziciji prožetoj skladno uštelanim noise/ harsh frakcijama, ali za divno čudo idealno se uklapa u ovakvu frišku progresiju.



Najduža "Génuflexion" (genufleksija) od čak skoro 8 minuta kombinira i industrial s poznatim im sludge karakteristikama teško odvaljenih gitara i gromkih breakova, a ima i jedan od najmoćnijih tekstova 'sranje između nakovnja i čekića, znam svoje mjesto/ jedan Eden se pretvorio u drugi, svuda su ista vremena koje jedu crvi/ iste su unutarnje svađe, treba ugađati vlastitoj trakavici/ treba se istovariti i gledati tko će osjetiti međunožje anđela/ da bi ugasili svetu vatru, s ugljenom je prevruće/ vratio bih se u sjenu, u genufleksiju na dlanu ljubavi, tamo gdje je slobodno biti nitko i ništa, pred sramotom nečastivih, bespomoćnih, pred negativcima, održao bih svoj čin'. Slobodno rečeno, posrao bih se. Novi stupanj preobrazbe na ljestvici je kaotična "Croix de paille" (slamnati križ) u djelomičnom d-beat galopu u dva navrata od 53. sekunde do 2.16 i od 3.30 do 3.50, a između su slojevi mračnog atmosferičnog sludge/ post-industriala lirski se nastavljajući na grozomornost licemjerja: 'neka me skromnost odmakne od ovakvih užasnih križnih puteva toliko zaokupljenih dobrim djelima onih koji žele biti kukci/ pobožni ubojica bolova zna kako odumiru sva povjerenja/ ...valcer uz plamen, patnja me ignorira, ništa im ne dam čak i ako njihovim mukama nedostaje ambicija? Ništa što bi ih nahranilo, bez slamnatog križa ili posjekotine'. "À blanc" (bijelo) je novi uron u teški industrial kome uistinu treba preporod: 6 i pol minuta analogno-digitalne buke isprekidanih, rascjepkanih tempova zasigurno nije ono što bi jedan prosječan fan očekivao od klasičnih, vrlo sukladnih legendi Godflesh ili Ministry, ha, pa sad s kojeg aspekta se promatra, kao i troma, posve elektronska, točnije digitalna buka "Dieux gémissants" (oplakivanje bogova) u kojoj Jungblut nema ama baš nikavke dlake na jeziku: 'nepobožan sam pred ovakvim stenjanjem novih bogova/ Makabre Diogenes sa žutim zubima povraća od emetika/ proglašen čuvarom amorala, sve dok osjećam, svakim korakom hodam po sjemenu i krhotini'. Završna "Total serpent", poput loše ubodenog štapa za hvatanje zmija i nesigurnog kukavičluka je pjesma zgrožena groteskom, onom slobodnom, kad napravite nešto hrabro, a nitko to ne primjeti, ne spomene, nitko o tome ne priča. A takvih pjesama na finišima jako dobrih albuma ima mnogo, no malo tko ih i doživi kao grande finale.

Jungblut je kao alfa i omega benda, te gazda jedne od najznačajnijih underground etiketa u svijetu s ovih 39 minuta i 10 sekundi napravio dostatan evolucijski odmak spojivši sludge s death/noise-industrialom i elektronikom, a punk i crust su mu ionako svakodnevna domaća zadaća. Nemojte se čuditi ako na koncu 2020. ovaj album vidite među prvih 5 ili 10-20 na svim relevantnim medijima što prate ovakvu scenu. A na uštrb toga, njegova etiketa je ove tekuće godine objavila tek 5-6 albuma. Skromno, što se ne može reći i za album.

Naslovi: 1.Soleils vaincus, 2.Cafard céleste, 3.À tombeaux ouverts, 4.Génuflexion, 5.Croix de paille, 6.À blanc, 7.Dieux gémissants, 8.Total serpent

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 16/06/2020