Osnovani 2018. od dva hiperaktivna belgijska glazbenika Gregory Mertza (Daggers, Necrodancer, King Fu...) i Julien Dielsa (ex-Cocaine Piss, Vuyvr, Elizabeth...) za koje su bolji poznavatelji uglavnom francuske underground scene poprilično dobro informirani jer su ove stranice pisale o nekolicini njihovih sadašnjih i bivših bendova, ovaj njihov novi projekat je čudnovati bijeg od noise, hardcore, black metal, powerviolence, mathcore i inih, mahom kaosom i abrazivnošću natopljenih žanrova po kojima su do sada hoblali. Uz pratnju hipnotičke ritam mašine koja praktički nema niti jednog prelaza (ima ih, ali su gotovo nezamjetni), tek ponekog udarca činele, ova njihova glazba se doima vrlo monotonim, ali energičnim izdankom sljedbenika Joy Division, Killing Joke i The Sisters Of Mercy. Zamislite recimo The Cure iz faze ranih 80-ih u metaliziranom, čvršćem izdanju, te gromkim, mračnim metalskim vokalom i dobiti će te, odmah na prvu loptu našu zagrebačku Phantasmagoriju u onim formatima kada na koncertima umjesto bubnjara koriste ritam mašinu. Samo za razliku, naši zagrebački gothičari imaju vraški programirane ritmove s bogatim backgroundom i infrastrukturom, dok ovi Belgijanci slijepo prate 4/4 odjeke. Djelomice i zato jer je album skladan samo 6 mjeseci nakon osnivanja, a onda se podosta dugo kuhao po studijima, miksanjima i masteriranjima što je sve prošlo kroz prste i ruke Magnusa Lindberga iz Cult Of Luna koji im je tko zna šta sve ubacio, dodao i oduzeo da bi koliko-toliko ispolirao zvuk i stil.



Uvodna pjesma "Time gun" precizira stil i žanr točno negdje na početak 80-ih godina kada su 'pleteći' basovi bili glavni šik, a gitarske repeticije s hipnotičkim Joy Division odjecima sasvim uobičajeni dio minimalističke gradacije. Tematski se poigrava s "Night Rider" i sličnim filmovima drajverskim ugođajem i povampirenim vokaliziranjima. "The last light" je otprilike vrlo slična, no u njoj je vokal daleko mekaniji, pop-isticiran za new romantics, ali, ruku na srce, preslab u 'clean' varijanti. To se također može reći i za "Pole position" očito nadahnutu s The Cure u kojoj se izmjenjuju čisti i grčeviti glasovi, te bliski riffovi skloni metamorfozama melodije. Kada krene "Half a sun", dosada se samom sebi čini pristojnim maltretiranjem jednog te istog obrasca, ali, ajde - de, nešto se sitno mijenja na ritmici; u nekoliko sekvenci se poigravaju polovinkama, onim klasičnim za synth-pop/ electropunk. "Flames eternal" ima blagi otklon od klišeja: izranja iz fade-in maglovitosti, no sav kasniji, čak 5-minutni performans natopljen je tugaljivo prepoznatom melodioznošću Joy Division i The Cure uz dodatak snažno upregnute završnice, dok posljednja "Cybercrime" ima još ponajbolje vokalne registre u režavim i oporim frekvencijama, te sa svoje nepune 3 minute ne davi transžanrovskom pretencioznošću. Opisujući noćni život urbanog undergrounda, ove 23 minute opravdavaju ovakvu suradnju new-wave / post-punka s tamno (black) metaliziranim zvučnim insinuacijama ističući prije svega klasičan gothic-rock s naglašenim radom minimalističkih distorzija na žicama. Svakako, svirački ovo nije jako i kreativno osobito; praktički svatko tko barata s osnovnim punk akordima može bez problema odsvirati, elem, moglo se i bolje s obzirom u kojim bendovima ovaj dvojac ima učešća. Aranžmani im ne sjedaju najbolje što je uočljivo u gomilanju dosade s nepotrebnim repeticijama i trebati će bolje i odrješitije zasukati rukave i upregnuti kreativne silnice na žicama da poprave stvar. A i opcija da si nabave bubnjara još bi i najbolje odgovarala.

Naslovi: 1.Time gun, 2.The last light, 3.Pole position, 4.Half a sun, 5.Flames eternal, 6.Cybercrime

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/10/2020