28. studijski album bastiona alternativnog rocka (a prvi za Domino Records) još uvijek zvuči i funkcionira gotovo bolje od cjelokupne trenutne britanske indie-rock scene.

Točno dvije pune godine prošlo je od posljednjeg The Fall albuma kojeg je neuništivi Mark E.Smith plasirao u orbitu 26.IV 2010. (interesantno, prethodni "Imperial Wax Solvent" je objavljen 24.IV 2008). Zahvaljujući ogromnom retro valu post-punka sa mnogim pripadajućim i vrlo popularnim izvođačima, The Fall su u posljednjih nekoliko sezona počeli pridobijati sve veću količinu nove i mlađahne audijencije koja sluša bendove koji su slušali svoje uzore - The Fall, no album "Your Future Our Clutter" nije najpreporučljiviji za prvo upoznavanje s njima. Naoko djeluje kao "Celebral Caustic" (1995), koji je bio jedan od teže probavljivijih radova u posljednjih 15-ak godina, no težina ovaj puta nije toliko na glazbenom izrazu, već u vrlo zagonetnom tekstualnom toku misli Mark E. Smitha koji je ovdje baziran na svojevrsnom fokusu ludila. On jednostavno otvara svoju percepciju i dozvoljava mislima da izlaze kao na serijskoj traci gdje se ne može pretpostaviti šta će na njoj da se pojavi. Uvjek nepredvidljiv i u bezbroj slučajeva koji se na svakom od prethodnih 27 albuma pojavio barem 5-6 puta, tako i ovaj veoma drski obračun sa kojekakvim interakcijama koje su najviše plod M.E.S.-ovog razmatranja svijeta u kojem živi, donosi hrpu mističnih, naoštrenih, ciničnih, bizarnih, a ponekad i nadrealističnih, često nedokučivih slika i crtica. Svojoj glazbenoj pratnji dozvolio je onoliko koliko mu je trebalo da okonča svoje misli, no unatoč znanom, klasičnom The Fall obrascu sa 3-4 minimalistička akorda, u nekim slučajevima je dopustio izlete u ekspresije, pa i u sitne eksperimente, no teško je za povjerovati da oni nisu također dio njegovih striktnih uputa.

Prva skladba "O.F.Y.C. showcase" ('our future your clutter) je najrockerskiji, a i najslađi dio albuma s pravilnim M.E.S.-ovim lirskim šetanjima koje kasnije eksplodiraju u žestoki session prateće ekipe u kojoj su njegova supruga Elena Poulu Smith (klavijature), Dave 'The Eagle' Spurr (bas), Peter Greenway (gitara) i Keiron Melling (bubnjevi), što je ona ista ekipa koja je nastupila na Rokaj Festu 2008. na zagrebačkom Jarunu (vjerovali ili ne, kroz postave The Fall je prodefiliralo 80-tak glazbenika!). Koliko god da u ovoj skladbi ima rocka po svim osnovnim zakonitostima, toliko istovremeno ima i techno/ trance sintagmi koje se razvijaju na rockerskoj bazi. Već naredna "Bury pts 1+3" je sama po sebi neobična, kako po naslovu, tako i po realizaciji. Počinje sa nevjerojatno prljavim, lošim i namjerno uvrnutim lo-fi zvukom koji će podsjetiti na dane kada su bandovi snimali svoje demo materijale na najlošije audio kasete, te skladba nakon tih početnih minutu i 35 sekundi svojim uvodnikom, kao i samom ritmikom neopisivo vraća vrijeme post-punk/ new-wave bandova poput Talking Heads, Gang Of Four i žestokih Joy Division. Nešto više melodična "Mexico wax solvent" u umjerenijem tempu s naglašenom elektronskom linijom bas gitare je lirski vrlo otkačena u svojem sadržaju gdje M.E.S. upliče pod isti nazivnik Aqua Rosu, Archibald Yatesa i nepobjedivost, dok se "Cowboy George" već mogla čuti na live bootlegu "Operation Destruct" (2009). Ovdje je adaptirana u svojevrsnom western/ country - surf izdanju s tutnjajućim ritmičkim galopom u prvom dijelu, dok je drugi eksperimentalno-ambijentalne/ noise-industrial naravi. Pjesma je tematski čudnovata i govori o zagrobnom životu, nevidljivom znanju i nevidljivim činjenicama, a između redaka moglo bi se naslutiti da je svojevrsni epitaf bivšem američkom predsjedniku George Bushu. Kroz još jedan surf, jednom od najkraćih komada albuma "Hot cake" (3.20) s pratećim vokalima Elene, dolazi se do još jednog vrlo zagonetnog broja "Y.F.O.C./ Slippy floor" koji je sastavljen od dvije skladbe. Prva je kratka "Your future our clutter" sa međuigrama basa i bubnjeva gdje M.E.S. izlaže čitavu poantu albuma stihovima 'ovaj novi pristup je na granicama nužnosti/ ja vam kažem: x2, čuvajte svoj nered', dok je drugi dio već ranije objavljeni frenetični punk singl "Slippy floor" koji razara svojim spojem rockabillya i hardcore ritmike sa pozadinskim eksperimentima Elene koji variraju između vokalnih samplova i naoštrene valovite synth strukture. Završni dio kompozicije je jednominutni lo-fi dodatak u kojem ima akustičnog bluesa i nekakvih nabacanih, posve nerazgovjetnih snimaka, vjerojatno s obične audio kasete koja djeluje kao je snimljena negdje u kuhinji što čitavoj skladbi dodaje novu potenciju zagonetnosti. Najmračnija pjesma albuma "Chino" podsjetiti će na atmosferu čuvenog "Metal Box/ Second Edition" P.I.L. (1979) s brojnim psihodeličnim elementima u tromijem tempu, a teksutalno je najtemeljitiji prikaz M.E.S.-ovog razmatranja samog sebe pitajući se 'gdje će i kada umuknuti', kao da nagovještava da mu dolazi vrijeme da objesi mikrofon o klin. Ova pjesma se u jednu određenu ruku, više kroz imaginaran mračni ugođaj, nastavlja kao trilogija na skladbe "Bill is dead" sa "Extricate" (1990) i "Blindness" sa prethodnog "Imperial Wax Solvent" albuma. Album sadrži i jednu obradu, ovaj puta na red je došla Wanda Jackson čiju su pjesmu "Funnel of love" pretvorili u fini plesni rock koji obasjava svjetlom i Eleninim prozračnim synth linijama nakon vrlo mračne "Chino". Posljednja "Weather report 2" je unatoč vrlo sentimentalnom, elegičnom gitarskom početku, najeksperimentalniji, a i vrlo bizaran dio albuma gdje se kompozicija pretvara u čudnovatu smjesu electro/noisea na pragovima ranih Suicide i Throbbing Gristle sa M.E.S.-ovim napadom na vlastitu publiku kojoj kaže 'dali ste mi najbolje godine mojeg života', a na samom kraju, šaptavim glasom joj poručuje 'vi ne zaslužujete rock and roll', kao da je ovom ekspresijom samom sebi ispisao epitaf.

Naravno, teško je uopće i pomisliti da bi se M.E.S. mogao povući u mirovinu i pisati poeziju i prozu bez potpore glazbene pratnje. Za pretpostaviti je da će do toga samo doći uslijed nepredviđenih okolnosti, no on se još uvijek dobro drži u svojem zanatu, čak i daleko bolje nego njegovi dvaput mlađi kolege sa scene koji mu samo mogu odati priznanje na neustrašivom i nepokolebljivom rockerskom underground stavu kojeg održava već 33 godine. Stoga album starim obožavateljima pada 'otprve' kao još jedan novi kreativan domet The Fall, dok oni koji će se ovom prilikom po prvi puta susresti s ovim fenomenom nailaze na brojne nedokučive tekstualne formate, a ponegdje i na vrlo čudnovate glazbene ekspresije koje su s bilo kakve točke gledišta rock and roll. Za nove fanove preporučljivo je da prije toga barem poslušaju daleko lakše albume poput "This Nation's Saving Grace" (1985), "Extricate" (1990) i barem "Shift-Work" (1991) ili "Code: Selfish" (1992), pa se tek onda upute na avanturu zvanu 'vaša budućnost naš nered'. No, i bez ovih opaski, ovdje je riječ o temeljitom albumu koji spada u sam gornji kreativni dom opusa M.E.S.-a i The Fall.

|

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/03/2010