Oni koji zdušno tvrde da The Fall nisu u 21. stoljeću napravili ni jedan iole vrijedan album ovaj puta doista mogu doći na svoj teritorij za omalovažavanje.

Činjenice su sljedeće: M.E.S. još nikada nije imao konstantnu The Fall postavu ovako dugo, čak 6 godina nije promijenio niti jednog člana ekipe, a on sam je u nedavnom interviewu izjavio da je jako zadovoljan njima (štoviše, da su fantastični), a i samim albumom. Po prvi puta je priznao da je slušao riječ i savjete producenta da pjesme trebaju biti 'uvod-stih-refren-solo-repeticija' s obaveznim 'intro'-m na početku albuma. Već samim time stiče se dojam kako je ovdje urađen klasični rock album, no kada se dublje zaroni u njega, on nije nikakav koncept koji bi imao povezane tematske priče, već je kolekcija nabacanih pjesama koje je M.E.S. uspio napisati u posljednje dvije godine.

Međutim, on to objašnjava slavljeničkom proslavom budući da je ovo zvanični 30. studijski album, te da ga je namjerno htio napraviti kao jedan sasvim običan rad kada više ne treba obraćati pažnju na rođendane. Bussines as usual. Uz strategiju zaobilaženja očekivanih uzbuđenja i puhanja svijećica na torti. One kod njega dolaze kad se malo tko tome nada. Čak niti za promotivnu turneju nije htio nastupati u velikim gradovima već je izabrao manje gradiće i provincije (Doncaster, Bradford, Preston, Prestwich...), a jedini veliki koncert održali su u Hamburgu prije Božića 2012. godine kada je album još bio u fazi produkcije i masteringa, no kako kaže, dobro se zeznuo odazvavši se na poziv jednog odvjetnika, velikog obožavatelja benda. On ih je pozvao na svoju rođendansku feštu u jedan, kako je rekao 'coctail-bar', no tamo se skupilo 6000 njemačkih odvjetnika, faca iz pravnih sektora i njihovih priležnica od kojih nitko nikada u životu nije čuo za The Fall, ha-ha-ha...

O tome da je M.E.S. krajnje neobična osoba ne treba posebno isticati. Dok su mnogi hvalili na sav glas prethodna 3-4 albuma s ovom novom postavom, on odvraća da to nisu dobri albumi. A sada, kada manje-više svi pričaju kako je "Re-mit" vrlo slabašno izdanje, on tvrdi da je to najbolji album ove The Fall postave, te da se za njega mnogo naradio, a mnogi u Britaniji za njegov sadržaj smatraju da se bavi tiranijom, zlokobnošću i zastrašivanjem. Što je ustvari posrijedi?

Na samom početku dočeka kratki jednominutni instrumental "No respects (intro)" kao izvađen iz bubblegum-pop/rocka, a na sredini albuma ta ista tema dobiva i svoj lirsko-vokalni performans "No respects rev." u obliku petominutne zabavne mrmljajuće pjesme koja se mogla pronaći na bilo kojem The Fall albumu. Prvi singl "Sir William Wray" u konstantnom žestokom tempu s minimalističkim linijama i uobičajenim M.E.S.-ovim brljavljenima u vokalima 'preko začepljenog nosa' gdje ne možete otkriti što si puca u bradu je ustvari posveta američkom umjetniku Bill Wrayu. Međutim, u kombinaciji s vrlo dosadnim repeticijama klavijatura njegove supruge Elene i ponešto inventivnijih struktura gitarista Peter Greenwaya cijela pjesma djeluje kao da je namijenjena onoj indie/alternative orijentiranoj dječici koja tek sada otkrivaju čari The Fall.

Blueserska "Kinder of spine" s vokalnim upadicama Elene nadebelo će podsjetiti na daleko bolji komad "What you need" s jednog od ponajboljih albuma "This Nation's Saving Grace" (1985), a eksperimentalna "Noise" koja u kojoj M.E.S svojom grubom spoken-word tehnikom priča o talijanskoj lijenosti nedjeljom osim psihodeličnog zvučnog mantranja, sampliranja i loop tehnike ne donosi ama baš ništa osobito interesantno. Još je najinteresantniji njegov pijani i ljutiti vokal. Jedina uistinu nadahnuta pjesma na albumu je "Hittite man", laganijeg tempa s debelim kraut-rock korijenjem i stinim Can-ovskim delay eksperimentarijama uz pratnju Greenwayovih mističnih mantri. Nju je napisao inspiriran povijesnim knjigama o izumrlom narodu Hetitima koji su mu se učinili vrlo dobrom metaforičkom usporedbom na aktualna zbivanja u EU budući da su Hetiti dijelili prostor i vrijeme sa starim, a danas maksimalno rastrganim Grcima. U pjesmi leš Hetita se vraća u život kroz dramatičnu šestominutnu priču koju M.E.S. umije jako dobro napisati, ali po običaju, ne umije to adekvatno interpretirati. Tema je idealno pogodna za Ozzy Osburnea i The Black Sabbath (a i mnoge black/death bendove), no riječ je o fikciji, a navodno i povijesnoj istini da Hetiti nisu poznavali pojmove kao što su dugovi ili sigurnost vlastitog života.

Uz eksperimentalnu "Noise", tu je još jedan vrlo kratak jednominutni komad anti-glazbe "Pre-MDMA years" čiji naslov sve govori. U njoj je maestro nabrojao štošta, vrlo grubo u nekoliko nadosnimljenih dionica s puno psihodelično-pijane mašte koja izaziva totalni kaos u glavi i idealno sjeda na spomenutu zabavnjaču "No respects rev.". Samo tko će tu pjesmu moći shvatiti kao zabavnu kad je čuje prvi put, ha-ha-ha?

"Victrola time" je opet pjesma za sebe. Očito su njegova supruga Elena i on detaljizirali što to manjka u techno/trance estetici koju su pokušali konvertirati u bazični post-punk. Mora biti da je ta lijepa žena savladala sve one njegove mizantropske ekscese, te da mu se vjerojatno divi, da ga voli i da poslušno radi sve ono što gazda zapovijeda. Uz možda poneku šamarčinu, što od M.E.S.-a nikako nije neočekivano i u trenucima kad mislite da je sve u savršenom redu.

"Irish" je abnormalna ironija prema onima koji su se drznuli zadirati u njegovu ostavštinu i iskoristiti njegov talent. Konkretno, pjesma klasičnim punkerskim leksikom govori o James Murphyiju i LCD Soundsystem, bendu koji je planetarno zavladao jednom epohom prve decenije 21. stoljeća i onda nestao sa scene (bili su i na InMusic Festu, sjećate se?). Tu spominje 'velika Murphyijeva jaja', dakako u kontekstu drske krađe... Daleko od toga da preostale 3 pjesme ne mogu okupirati sluh i uho slušatelja, ali samo onih koji jako dobro znaju The Fall u suštini onakvih kakvi jesu bez obzira na postavu.

"Jetplane", je naravno priča o previranjima u avio kompanijama, a nedavno je M.E.S. izjavio da slobodno može ići iz Manchestera u New York kao kupac, ali s bendom ne može jer je to 'biznis' i da od američke turneje definitivno odustaje zbog krajnje bijedno postavljenog ekonomskog modela. Još jedini 'podizač' na kraju albuma je pjesma "Jam song", ali, naravno samo za istinske The Fall obožavatelje gdje se M.E.S. pretvara u starog emotivnog punkera koji pokušava zvučati poput samog sebe. Njemu je The Police i Sting jedna od najgorih 'punk' ikona s kojom je živio svoj život isto kao i nama koji smo živjeli život u okružju Bijelog Dugmeta, Plavog orkestra, Crvene jabuke, Letećeg odreda i Gibbonija koji se smatraju r'n'r izvođačima.

I sad, šta se dobilo? Tja, koliko god preslušavali album, M.E.S. se debelo začahurio u svojoj okoštaloj ljušturi mizantropa koji se čak prestao i sočno šegačiti. Postaje stari zlobnik kome niti humor više ne ide od ruke tako da niti neki cinički stihovi više nisu smiješni. Revoltirani jesu, a mašta mu izgleda samo proradi kad je natopljena maliganima. Premda tvrdi da je ovo najbolji rad The Fall u ovoj postavi, argumente za tu tvrdnju zna samo on. Možda će se otkriti s vremenom da je bio u pravu.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/06/2013