Nesumnjivo je da naši susjedi iz Slovenije imaju njuh za moderni metal u zadnjih nekoliko godina, a uz nekolicinu vrlo dobrih bendova pridružuje se i ovaj o kome se baš i ne zna mnogo jer su vrlo škrti na informacijama. Zna se da su prvi koncert imali na petak 13. u svibnju 2016., održali su svega 19 koncerata, a između ostaloga nastupali su sa Rotting Christ i Lacuna Coil na Malti! Njihove fotose ne možete skinuti s nekoliko web-stranica koje imaju, zaštitili su ih, a ovaj debi album je jedino dostupan preko nekih web platformi. Imena su im vjerojatno pseudonimi - John Castiel (vokal), Ehren Fenech (bubnjevi), Fabio Negro (bas), te Matthew Mercieca i Kris Farrugia (gitare), čist je teško povjerovati da su ovo fantje z dežele s ovakvim imenima. Nema veze. Ovo im je debi album tehničke i produkcijske besprijekorne čistoće s ciljano odmjerenom strategijom balansiranja po rubovima metalcorea koji opasno krivuda u nu-metal/pop bez potrebite energije i agresije, ali zna se, ovakav zvuk i stil su trend već podosta dugo zahvaljujući istreniranim vedetama žanra poput Bullet For My Valentine ili Bring Me The Horizon koji su u zadnje vrijeme počeli raditi nevjerojatne pop preobrazbe i svu noviju armadu poveli ka ambisu zvanom zadnji album Linkin Park "One More Time". Metalcore je opasno zabrazdio u plačipičkastom fazonu: nit' je metala, nit' je hardcorea, a još se uvijek naziva metalcore mada s onim stilom iz 90-ih nema ama baš više ništa, a mladi metalci ovakve vrste više nisu niti junkoze, ne piju, ne puše, većina su vegani, ima ih LGBT, svaki dan vježbaju, žive uredan sportski život, uredno idu na spavanje u 21h poslije crtića, odmah ujutro umjesto kave ili močnog žganja popiju dozu proteina i steroida, odu na trčanje, kad se vrate odvajaju žumanjak od bijelanjka jer žumanjak u jajetu sadrži kolesterol, nekoć prije pandemije su čak išli na neke profesionalne dužnosti radeći kao službenici, konobari, zaštitari, cvjećari, neki su i završili fakultete... Ej, jel' to metalac? Onaj sa čupavom dugom kosom što huli Boga i priziva sve đavle da uništi ovaj svijet? Nije. Ozzy se srami takvih šminkerskih stereotipova koji su se tek pojavom Covid-19 razmnožili da odjednom pokažu empatiju prema svijetu. A jebemti takav metal...



Umjesto da ovi fantje udare po majčici Zemljici koja je u idealnoj prilici modernog armagedona, oni rade suprotno pružavši joj šansu za ozdravljenje nastavljajući agoniju raznim špekulantskim kompromisima da ipak još uvijek ima nekakve nade 'in upanja' da će se ovo vrlo brzo završiti jer svaki bend ponovno želi izaći na pozornicu ispred publike, svirati za jednoga Boga i Sotonu koji ima imena euro, funta, dolar, jen..., a nisu valjda samo tako bezveze svoja tjelesa nakitili tetovažama, pirsingom i šminkom, te toliko uporno klesali tjelesnu kondiciju da bi kod kuće promatrali broj 'I like it' na youtube. Ogromna greška, kao što reče Peđa Vranešević 'meni je samo važno da se izrazim umetnički, ceo život sam alternativac, pa neću sad pod stare dane da izigravam neku zvezdu'. Stvar je u tome što ovi relativno mladi fantje (ne bih im dao više od 30 godina, a to je još uvijek vrlo lijepa mladost) svoj kreativni kredibilitet troše na trenutnu 'svetsku žvaku' - blagoglagoljivo emotivne i empatijom natopljene pjesmice ciljane za teen i post-adolescentnu populaciju s eksperimentom. Ako ih zavole punce širom svijeta, onda će i muška armada rado dolaziti na koncerte, ako će ih biti, a imaju i dobrih mamaca za LGBT auditorij jer su im tekstovi globalističko univerzalni ne precizirajući hormonsko prebrojavanje krvnih zrnaca što je vrlo lukavo.

Skrojen image na putu do velikih zvijezda prati i adekvatna glazba od punih 50 minuta: mračni uvodni instrumental "Introduction" koji se komotno referira na dark-wave krcajući se s energičnim "War is where the heart is", sasvim solidnim riffovima, no, niti nakon prve minute se okreće u empatičan plačipičkasti cvilež kakvog Castiel obilato koristi tokom čitavog albuma uništavajući energičan dekor inače odličnog vokala i tu se odmah primjećuje da unatoč dobre, ali ne i dovoljno snažne ritmičke sekcije i gitarskih šarži čitav performans ima cirkusantske akrobacije obične zabave u kojoj se obavezno moraju preplesti furke Marilyn Mansona, Korna, dakako i Linkin Park, a bome i sekvenci Duran Duran uz ponešto indie-rocka kako bi se obuhvatilo čim više sektora. Hit "Nemesis" je čak pojačan i dječjim zborom, te armagedonskim uvodnikom, no aranžmansko prtljanje s odlascima u senzibilnost i izmjene tempova gubi na dostojanstvenosti pogotovo lirskim kompromisima u kojima se uopće ne osjeća relevantna sprega, već plitka banalnost igre na 'prvo žogo' - 'kad se osjećate izgubljeno i okrenete svojoj vjeri - Bog vas neće spasiti'. Ujebemti! Ovo zbilja nismo znali. Niti mi koji smo nekoć išli na vjeronauk. Spasiti od čega? Pakla? Slomljenog srca? Bolesti? Covid-19? Tame života? Potresa? Praznog džepa? Uh, priča uistinu za malu djecu i pubertetlije do maksimalno 16 godina... A takvih ovdje ima o-ho-ho



Naslovna laganica "Our own demise" proteže još banalnije kompromise o zagađenoj zemlji zvana katastrofa, ekologiji i mjestu kojeg smo trebali bolje izgraditi, odnosno o modernoj civilizaciji, ali, avaj, Castiel kao tekstopisac u svakoj pjesmi izgubi doticaj sa stvarnošću i prodaje maglu trabunjajući o smrti, savršenosti, nekakvom spasitelju, pa mrskom demonu koji dolazi da uzme dušu, Bože moj... koliko bedastoća na ovome albumu ima u maniru emo fikcija na koje sasvim sigurno tinejdžeri mogu žile rezati uživljavajući se u performens, a sve ovo je kao nevina horror zabava. Ma nije. Ovo je furka do jaja, svaka čast, ali da je barem okrenuta ka zrelim ljudima, nek' si oni režu žile, skaču s nebodera i rade samoubojstva nakon sjebanog života, no nitko zasigurno neće jer uvijek postoji opravdani argument opstanka i preživljavanja.

Ovi fantje evidentno pucaju na svjetsku, a ne lokalnu audijenciju, a koliko se može vidjeti, spotovi na Youtube su im poprilično gledani i imaju zavidan rejting koji može odjeknuti u svjetskim razmjerima jer su i pjesme oboružane točno ciljanim medikamentima - malo popa, malo r'n'b dijafragmi, nu-metala, a tek ponajmanje sirovosti kakvu je metalcore kao žanr imao prije više od 20-ak godina i sasvim sigurno Integrity, Converge, Hatebreed, Earth Crisis, Shai Hulud i ostala pionirska plejada bendova nisu niti u ludilu zamišljali ovakav rasplet budućnosti žanra koji je ustinu bio metal - hardcore. Da li bi mi se ovaj album sviđao da sam adolescent? Nisam siguran. Ali bih ga vjerojatno slušao jer ga slušaju punce, isto kao što smo ko' klinci slušali Ramonese i Srebrna Krila o kojima se moralo znati sve da bi postojala zajednička tema s komadima.

Naslovi: 1.Introduction, 2.War is where the heart is, 3.A life to die for, 4.Nemesis, 5.Think twice, 6.Blind side, 7.Our own demise, 8.Beast without beauty, 9.Consume & adapt, 10.The last tree on Earth, 11.Sell your soul, 12.Outro

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/02/2021