Mark E. Smitha je opet ostavila supruga. Elena Poulu je bila s njime dobrih desetak godina, tko zna kako sve nije postupao s njome, sjetite se kako ju je samo šikanirao na onome nastupu u Zagrebu 2008. prilikom Rokaj Festa na zagrebačkom Jarunu, uostalom kao i ni krive ni dužne vrlo radišne momke iz benda koji su manje-više i dalje ostali na okupu. Lakše je njemu s momcima, popije se ponešto i otkači uz ozbiljnu životnu spiku, ali žena je žena. Zna puno toga dobrog ostvariti, no s likom kao što je M.E.S., čak niti nakon onih euforičnih himni "I'm 50 year old man" ili "Wise ol' man" s ovakvim egocentrikom, da ne kažem narcisom uistinu nije lako. Međutim, nakon ne baš očaravajućih, mahom sve rijeđih izdanja što ne prate onaj kreativni uzgon benda iz 80-ih ili 90-ih, došlo je vrijeme očite Markove preobrazbe, barem trenutne. Pogrešno bi bilo s ove distance shvatiti da su njegovi albumi bez žena jedna od boljih stavki u karijeri, no s Brixy je ostvario još i ponajbolje komercijalne dosege, a uostalom, umnogome je osvježila bend svojim punkerskim imageom, dok je Elena opet imala svoj daleko mirniji performans skrušene lutkice zbog koje su bend doživljavale generacije novih indie-rockera, a i album "Your Future Our Clutter" (2010) je bio istinski vrhunac. Danas, bez žene u bendu, The Fall su ponovno stara muška snaga koja raspreda svoje priče iz engleskog puba, dakako s poniranjem u aktualne društvene teme koje se gledaju kroz sasvim drugačiji okular. Onaj zreli. I dakako, natopljen maliganima gdje je gazda, zna se tko.



Teško je ne primjetiti kako je danas već stari M.E.S. jedva čekao da se nešto prokleto desi ako ne u njegovom omiljenom pubu ili kvartu, onda u domovini mu, kad li se desio onaj teroristički ispad baš u njegovom Manchesteru koji mu je dao pobude da kreira centralnu pjesmu albuma "Victoria train station massacre" što jedva da iznosi jednu minutu i 14 sekundi pretvarajući se u ljepoticu, naslovnu "New facts emerge" s prepoznatljivim elementima još od nekih ponajboljih izdanja benda iz 80-ih. Mark je snažno ljutit i opravdano prgav, nedavno je izjavio da je The Fall nešto poput nazi organizacije, ali ne treba to shvatiti doslovno. On je, kako ga god uzeli, umjetnik što već 40 godina neprestano korespondira s najnižim ljudskim strastima pretvarajući ih u svojevrstan art-rock/punk lišen mnogih standardnih opservacija.



Evo, kad počne kratki uvodnik "Segue" sa zveckanjem čaša i njegovim prljavim vokalom snimljenom možda baš čak u obližnjem mu pubu gdje je utapao tugu nakon odlaska Elene, pristiže dostatno moćan komad "Fol de rol" s kojime počinje priča, ovaj puta opakija nego li zadnjih desetak godina. Bijesan je na sve što se dešava u svijetu, a pogotovo u njegovome dvorištu, reži kao ranjeni pas, dakako poprilično nacugan, a takvog ga samo znaju oni što ga imaju prilike doživjeti na neurotičnim nastupima po Britaniji na nekim koncertima po gradićima i selima gdje se bend praktički stalno uvježbava već jako dugo. Kad izađe na prostranstvo Starog kontinenta pruža sasvim drugačiju, skuliraniju sliku o sebi ponekad uopće ne mareći mnogo za dojam auditorija koji ga itekako cijeni. Pjesma traje čak 6 i pol minuta u koju je uključen i obavezni psihodelično-eksperimentalni dio, ali ubija od ritma i žestine dovedene skoro do post-hardcore elana Fugazi. S "Brillo de facto" čini dvije unakrsno povezane psihodelično-vibrirajuće post-punk teme (zadnji dio je nabrušeni punk), a s neobično nazvanom "O! Zztrrk man" još prljaviji performans što zvuči kao da je snimljen na obični kasetofon.



Za klasičare, fanove The Fall, ovdje ima nekoliko vrlo 'lijepih' pjesama poput "Couples vs. Jobless mid 30s" u kojoj se bend poigrava s doom/drone etikom u gotovo 9 minuta kada se poseže i u progressive konotacije (mnogo izvitoperenih vokala, nadosnimavanja) na način vrlo blizak onome Public Image Ltd. remek djelu "Metal Box" kokodakajući o trenutno besposlenoj britanskoj generaciji što je ušla u 30-te godine života. Ne biste vjerovali da i u Britaniji ima nezaposlenih, samo razlozi su drugačiji. Mladi ne žele raditi jeftine poslove, zaluđeni su brzom zaradom bez osobito mnogo uloženog truda, a M.E.S. im se smije u lice, čak im protežirajući, naoko sasvim bezazlen rockabilly komad "Second house now" koji se pretvara u moćan post-punk/rock gdje je gitara Peter Greenwaya otprilike isto onoliko moćna kao u vrijeme Craig Scanlona koji je bio u postavi sve do 1995. Ipak, za neki radio format, najljepša je "Gibbus Gibson" sa surf linijima i daleko nježnijim vokalom, a pjesma je uvijena u samo 2 i pol minute, no nikako se ne treba kladiti na nju jer su ovakve teme odavno prožvakana stvar, na svu sreću kod The Fall postoji nepredviđeni faktor završnice koja odlazi u posvemašni kaos.

Interesantno je za primjetiti kako je nacugani imperator po prvi puta dozvolio nekome iz benda da producira album. Bubnjar Keiron Melling koji je s njime od 2008. (od albuma "Imperial Wax Solvent") uradio je mnogo toga što bi vrsni producenti masno naplatili, a vjerojatno na svoje ime pridodali poneki zarez za višlju stepenicu. Primjer toga je završna "Nine out of ten", koliko mi se čini prva neo-folk skladba u opusu benda od čak 9 punih minuta gdje se uz neurotičan M.E.S.-ov vokal pojavljuju samo snažni legato akordi amplificirane gitare. A takvu skladbu The Fall nikad ranije nisu imali, te mada nije ništa posebno spram recimo Lou Reeda, ima poseban naboj koji cijelome ovome albumu daje poseban završni šlih da ovo ipak nije album o posesivnoj mržnji ka ženi koja te ostavila i izbacivanju pripadajućih frustracija. Dokaz je to da se pravi umjetnik umije snaći u najtežim trenucima ne posežući za intimnom patetikom, a mnogima taj faktor manjka. Neki su ga vrlo dobro unovčili (Nick Cave ili Gojira), no The Fall neće. Kao što Koja odavno reče: mnogo ljudi ne zna, mnogo ljudi ne sme, doživeti tu radost moje lepe pesme'.

M.E.S. se vratio bez žene u vrlo jakom kreativnom izdanju. Ponajboljem još od 2010.

Naslovi: 1.Segue, 2.Fol de rol, 3.Brillo de facto, 4.Victoria train station massacre, 5.New facts emerge, 6.Couples vs. Jobless mid 30s, 7.Second house now, 8.O! Zztrrk man, 9.Gibbus Gibson, 10.Groundsboy, 11.Nine out of ten

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/08/2017