home > portret > THE FALL

kontakt | search |

THE FALL

Postoje izvođači koji su zadužili rock and roll a praktički nemaju "remek-djelo" ( IGGY POP). Postoje oni koji su sve zaslužili na samo jednom djelu ( SEX PISTOLS ). Postoje oni koji su padali u kreativne i nepotrebne krize ( D. BOWIE, R.E.M. ) . Postoje oni koji su zapamćeni zbog 5 riječi istine ( U2 ). Postoje oni koje cijenimo, ali se više ne sjećamo zašto ih cijenimo ( R. STONES ). Postoje autori koje cijenimo, a njih više nema ( NIRVANA, JOY DIVISION ). Postoje djeca, unuci i praunuci Elvisa, KRAFTWERKA, FLOYDA, HENDRIXA, MARLEYA, BAMBAATEE …otpadništvo, bijeg od roditelja i sukobi zbog nerazumijevanja. Današnji buntovnici su sretni ako ih okolina ne razumije. A The FALL se nikad nisu ni trudili nekome objasniti svoj rad već dvadeset i pet godina. Niti se ne trude nešto mijenjati. A čemu i bi? Oni su i ovako i onako uvijek bili rock and roll u punoj snazi koja se ne nameće i ne podliježe nikakvim obrascima bivših ili sadašnjih mašina "show-bussinesa". I nemaju hitove, milijunske tiraže, skupe automobile … Oni su umjetnici rock-kulture.
[ THE FALL - The Ranch, Manchester, August 1977 ]

THE FALL - The Ranch, Manchester, August 1977   © from Brian Edge's Paintwork book

Bilo bi zaista nepravedno, nepošteno i iz aspekta sociološkog poimanja pop-kulture izostaviti The Fall. Prije svega zato jer su oni, a pogotovo glava, okosnica i osnivač Mark E. Smith sve ono što je pop-kultura uspjela iznjedriti u svojoj najboljoj, najoriginalnijoj, najintrigantnijoj i bilo kakvoj ( u superlativima ) varijanti.
The Fall su jedan od rijetkih primjera glazbene pop-mašine koja nije oscilirala u niti jednom izdavačkom projektu, što se zaista rijetko događa. Ako pogledamo samo primjere D. Bowiea, R.E.M., Radiohead, J. Hendrixa, L. Reeda ili F. Zappe, svakako će se pronaći djela koja ne odgovaraju snazi njihove autorske kreativnosti, djela u kojima im se rejting znatno srozao - što zbog komercijalnog učinka, indisponiranosti, inercije, eksperimenata ili čak zbog namjerne nezrelosti. Naravno, ovakva teza, pomislit ćete, o bezgrešnom dvadesetpetogodišnjem radu sastava koji ima šezdesetak albuma i pedesetak singlova može biti potpuno suluda, možda čak i bezopasna ili ispisana od strane zadrtog zaljubljenika. Obična besmislica, ma tko što smatrao o njima.
Osnovani 1977. u Manchesteru od glavnog mislioca, tekstopisca i u niz slučajeva autora glazbe Mark E. Smitha, počinje karijera jednog skoro pa običnog, u početku gotovo minorno-opskurnog rock-sastava na kojeg nitko razuman ne bi uložio ni funtu. Međutim, Mark je imao ogromno predznanje za ulogu vođe pročitavši sve i svašta, a sam band je nazvao po djelu A. Camusa. Osim toga Mark se i danas ponosi sa svojim samoukim intelektualnim porijeklom iz radničkog sloja nezaposlene Britanije s kraja 70-tih. Njihovi prvi singlovi su već zagolicali kritičarska pera i glazbenu štampu gdje se naziralo neobično razmišljanje kroz pojednostavljen oblik new-wavea u neobičnoj izvedbi. U stvari, što god se kasnije događalo u diskografiji The Fall bilo je obično, i neobično, i jednostavno, i komplicirano, i eksperimentalno, i plesno, ponekad i vrlo naporno za slušanje, ponekad, mračno, bijesno, ponekad lijepo, ponekad ambijentalno … ali za čudo, nikad dosadno, predvidljivo ili bespotrebno.
The Fall su odmah u startu predstavljali duhovne gurue rock obilježja, perioda koji je s vremenom izgubio svoju revolucionarnu ideologiju, no oni su bili sastav koji je redovito zaobilazio zamku klišea pop-industrije tako da su se s glazbenog vidokruga opredjelili za minimalističke forme u koje su s istim žarom ubacivali rockabilly, punk, ska, psycho, new-wave, a na momente su zazvučali i kao hotelski sastav koji svira eksperimentalnu glazbu. Vokal Mark E. Smitha je gotovo isti na prvom albumu kao i na posljednjem. Nakon trećeg albuma "Grotesque (After the Gramme)" u Britaniji stjecaju kultne pozicije koje se do danas nisu promijenile. U redovitom glasanju publike i kritike za najbolja glazbena ostvarenja nikada nisu primili nikakvu nagradu, mada sumnjam da bi je Mark uopće i želio podići jer je u samom startu stekao ulogu nepoželjnog komentatora britanske svakodnevnice, inteligentnog marginalca oštrog jezika s kojim se ne bi bilo dobro susreti na ulici, a kamo li u pabu, knjižnici ili trgovini. U intervjuima je često napadao novinare, vrijeđao postojeći britanski sistem i izlazio iz konteksta zadanih tema, tako da su s vremenom samo novinari čvrstih živaca i volje uspijevali iz njega izvući poneke činjenice.
[ THE FALL - Hammersmith Palais, London, November 11, 1985 ]

THE FALL - Hammersmith Palais, London, November 11, 1985   © Paul Lewis

Međutim, The Fall su redovito objavljivali odlične albume i gotovo nevezano za njih, singlove koji su sadržavali potpuno druge naslove što je bio običaj u 80-tim. Često im se pripisivalo od strane trend-žurnalista da ne znaju svirati, Mark ne zna baratati vokalom, da su tekstovi nerazumljivi, pa čak i stupidni. No, Mark zaista zna što radi. Ismijava bandove koji se trude biti "nešto", govori glupe scene koje vidi u kafanama, imitira njihov jezik, raspravlja o ljudskim glupostima, o ljudskim razmišljanjima, impresijama, usponima, veselju, ljubavnicima, proletarijatu, korupciji, mafijašima, bitangama, kurvama, nacistima, teškom životu, detektivima, studentima, hotelskom osoblju, hvalisavcima, vješticama, plemićima, fratrima … Njegove pjesme govore o svemu što sreće i doživljava, o svemu što vidi i zamišlja. I uvijek ostavlja dojam o onome što je važno. Napisao je oko tisuću pjesama i sam tvrdi da ne razumije bendove koji pauziraju godinama. Kaže da godišnje mora i može napisati najmanje petnaestak pjesama da objavi album. Premda The Fall nisu nikad bili tržišno orijentirani, redovito su zbog kultnog statusa imali tiraže od 10-15.000 koji su im garantirali financiranje idućeg albuma, a po izlasku albuma znali su uletjeti i na britanski Top-10, što je za profil banda ove vrste zaista velik uspjeh. Imali su i nekoliko singlova na britanskom Top-20 ili u slučaju singla "There's a ghost in my house" čak na Top-10, a u redovitom godišnjem glasovanju slušatelja John Peel Sessiona ( Radio 1, BBC ) obavezno imaju dvije-tri pjesme od tridesetak izabranih.
Njihova glazba je uvijek pod strogim režimom Mark E. Smitha koji ne preže da otpusti čak i čitavu postavu glazbenika ukoliko se sukobe s njegovim načelima. No uz rock, te brojne žanrove koje su posjetili, vrlo često su se upustili u avanture popa, elektronike, dancea, housea, ali je glazba The Fall ostala trajno prepoznatljivog minimaliziranog stila na natruhama Can i Velvet Underground. Sam utjecaj The Fall na scenu je pozamašan, no nikad direktan u mjeri prepoznatljivog plagijata: The Sisters od Mercy, Pavement, Mercury REV, Girls Against Boys, Radiohead, Stereolab… Njihovi štovatelji su u principu glazbenici, novinari i intelektualci, a vrlo malen broj publike The Fall čine "šutljivi ljudi" koji nisu spremni za promjenu, tako da je vrlo nepoznat podatak ima li izvođač koji se usudio obraditi pokoju njihovu skladbu. Nadalje, sam Mark E. Smith je jednom prilikom na komentar novinara koji mu je izjavio kako The Fall liče na Can odgovorio da to tako i zvuči, ali u psihološko-mentalnom sklopu daleko više utjecaja na njega samog izvršili Frank Zappa i Captain Beefheart. I zaista, ta tvrdnja je bezrezervno točna premda The Fall ima i skladbu "I am a Damo Suzuki", no kada izjava Mark E. Smitha zvuči tako, onda u njoj i mora biti istine. Jer kako objasniti sve one dramatizirane (ne)logičnosti koje je ispoljavao u bezbroj pjesama kroz albume, pogotovo ako su scene istrzane, zapetljane i bez rješenja koje se doimaju kao sličice, naoko nabacane kolažno? Ovom prilikom želim se osvrnuti na jedan događaj koji mi se urezao u pamćenje negdje u listopadu-studenome 2000. Radio 1 BBC, oko 22 sata, emisija britansko alternativnog popa. Voditelj pušta Placebo, Radiohead i slične izvođače, te najavljuje oko 1 sat u noći specijalnog gosta - Mark E. Smith u emisiji "British rock-block" Marriane Hopks. U to vrijeme The Fall je objavio album "The Unutterable" i baš sam se obradovao najavljenom gostovanju, te mogućem intervjuu. U 23 je počeo John Peel Session, gdje mr. Peel nakon 20 min. emisije kaže kako je dobio e-mail od Mark E. Smitha koji kaže da je bolestan i ne može doći u emisiju pa moli starog gospodina da mu odvrti Alec Empirea. Naravno, Peel je izabrao djelce po mjeri nakon čega kaže: "Baš me zanima o čemu je Mark E. Smith razmišljao slušajući ovo?" Deset minuta prije kraja sessiona kaže Peel da je ugledao Marka kako ulazi u zgradu Radio-stanice na što se grohotom nasmijao. U 1 je počeo "British Rock-Block" gdje Marriane kaže da će biti gost Mark E. Smith. Marriane po običaju puno brblja, ali ovaj puta četrdesetak minuta se vrtjela glazba bez ikakvog govora. Oko 1,40 Marriane izlazi u eter i očajničkim glasom kaže: "Mark E. Smith je doveo svog d.j.-a i oni će vam vrtjeti neke pjesme." A nakon toga nešto što zaista nisam očekivao. Pola sata samo glazbe. Nema najave, nema nikakvih jinglova Radio BBC-a, samo glazba. 1 minutu nekakve škripave ploče, pa 20 sekundi nekakvog punka na bugarskom jeziku, pa 1 minuta nekakve arapske glazbe, onda nekakva stara revijalna ploča koja je preskakivala svakih 3-4 sekunde, pa nekakav utlra-turbo techno CD u trajanju 15 sekundi, zatim Jamajka dubovi u stilu Lee Scratch Perrya, ali uz nekakve delaye i podebljane mikrofonije, zatim snimka nekakve kaubojske pijanke gdje se glazba čuje tek u pozadini, zatim neki solo-saksofon koji drži samo jedan ton i jedan dah, pa disco-sound iz 70-tih u stilu Barry Whitea, pa neka gitarska buka, pa nekakva prastara francuska šansona prije prvog svjetskog rata na 78 okretaja, zatim hard-rock u stilu "Baby, širi noge!", pa prežvakana kazeta, pa CD koji preskakiva po istom tonu, pa irski -folk, pa neki big jazz band dixiland… i tako pola sata, nakon čega slijedi jingle Radio BBC i vrte se klasični rock-standardi koje uobičava emitirati Marriane. Pred kraj, 5 minuta prije 3 ujutro javlja se Marriane i kaže: "Bio je to "British Rock-Block" u kome je gost pola sata bio Mark E. Smith i njegov d.j."
Mislim da vam ovaj događaj u mnogome može rasvijetliti Mark E. Smitha i njegov stav prema svemu, a pogotovo prema show-bussinesu s kojim se obračunava već četvrt stoljeća. Pijan? Trijezan? Lud? Drogiran? Pametan? Nema veze, opet je izrekao misao premda nije progovorio ni riječi. Važna su djela, a on ih itekako zna i umije dotjerati po svom ukusu u čemu je sagradio neprikosnoven i prepoznatljiv image.
U 80-tim mnogi su spočitavali novinarske bukvice kako The Fall uopće nemaju image kultnog underground sastava, kako izgledaju poput običnih britanskih farmera u second-hand odjeći, masnih frizura i kako podsjećaju na društvo starih cugera za šankom. Dolaskom jedne od rijetkih žena u život Mark E. Smitha, Brix, taj se image nešto poboljšao, no u rijetkim video-spotovima očito je da Mark unatoč odjelima, čizmama ili "šminkerskim" košuljama koje mu je Brix odijevala ne teži prema nikakvom imageu, premda bi s njime imali daleko više izgleda ne samo kod britanske publike, već i kod publike s kontinenta koja preferira recimo New Order, Blur, Iggy Pop, Sonic Youth, pa čak i Bowiea ili R.E.M. a moramo se složiti da je image, ipak, vrlo bitna stvar u komunikaciji s publikom. No, Mark je i ovom prilikom izašao iz okvira, tako da je i tu "neuhvatljiv".
[  ]

Njihovi albumi su prilično uravnotežene kvalitete i vrlo teško je izdvojiti nekog posebno, no njihovi fanovi će rado izdvojiti "Hex Enduction Hour" ( 1982 ), "This Nation's Saving Grace" ( 1985 ), "Bend Sinister" ( 1986 ), "Extricate" ( 1990 ), "Shift-Work" ( 1991 ) ili neku od kompilacija gdje su se našli singlovi koji nisu objavljeni na albumima. Također je teško izdvojiti i pjesme s albuma za oslikavanje njihove glazbe, budući da su albumi rađeni kao posebne cjeline gdje svaka kompozicija ima svoju ulogu. No, za pobliže upoznavanje spomenuti ću neke od njihovih rado traženih pjesama u programima John Peela što su naručivali slušatelji: "The Classical", "Hip Priest", ( 1982 ), "Tottaly wired" ( 1981 ), "How I wrote "Elastic Man" ( 1980 ), "Cruisers Creek" ( 1985 ), "Edinburgh Man" ( 1991 ), "Shake-Off" ( 1999 ), "Dr. Buck's Letter" ( 2000 ) ili pak singlove poput "Lie Dream of a Casino Soul" ( 1981 ), "There's a Ghost In My House" ( 1987 ), "Victoria" ( 1988 ), "Telephone Thing" ( 1990 ), "Free Range" ( 1992 ), kojima je malo nedostajalo da dosegnu status hita kao i u slučaju suradnje Mark E. Smitha s Inspiral Carpets u singlu "I want you" ( 1994 ). Od njihova izdanja valja izdvojiti dvostruku kompilaciju "A Worl Bewitched ( the best of 1990-2000 )" gdje se nalazi i nekoliko The Fall neobjavljenih snimaka s albuma, a kao posebnu specijalnost drugog diska sačinjavaju snimke gdje su The Fall ili sam MES gostovali kod Edwyn Collinsa, Bradly Drawn Boy, The Clint Boon Experience, Tackheads, Long Fin Killiea, DOSE, Elastice, Mild Man Jana i Inspiral Carpetsa, što će Fall fanovima priuštiti novo iskustvo, dok onima koji o ovim veličinama ne znaju ništa ovo može biti potpuna zbrka. Također je 2001. objavljen "Live in Zagreb - May 1990" s dvanaest naslova kada su promovirali "Extricate" i tom prilikom izveli s njega osam skladbi, te posebnu impresiju-skladbu "Zagreb".
Ukoliko bi se pokušavalo ispisati nazive svih The Fall izdanja tada ni jedna čitava stranica ne bi bila dovoljna, no za diskografsku orijentaciju važno je da su objavljivali na sljedećim etiketama: Step Forward, Rough Trade, Kamera, Cottage USA, Flying Nun ( N2), Beggars Banquet, PVC, ( USA ), Situation Two, Funf Und Vierzig ( D ), Strange Fruit, Cog Sinister, Castle Communication, Permanent, Fontana, Windsong International, Scount Releases, Receiver records, Jet records, Artful, Rialto records, Music Club, Burning Airlines Pilot, Eagle. Niz raritetnih snimaka, učešća na različitim kompilacijama, sudjelovanja u radio i TV programima, te magazinima objavljeno je na još četrdesetak etiketa. Za same koncertne nastupe bije ih glas dobar i loš - od savršenih do katastrofalnih. Prvi i jedini put gledao sam ih u rano proljeće 1989. kada su nastupali u sklopu alter-festa u Njemačkoj zajedno s Philip Boa & The Voodoo Club, The Godfathers, The Residents i još nekih imena kojih se više ne sjećam. Tom prilikom The Fall je na mene ostavio blijed dojam - Mark je čitavo vrijeme bio leđima okrenut publici i samo nerazgovjetno mrmljao u mikrofon, a ekipa je statično pozirala ne dajući čak ni najmanji treptaj očima. Jedine kretnje bile su ulazak na pozornicu i silazak s nje, pa neka mi oproste što ih zbog tog utiska nisam želio gledati godinu dana kasnije u Zagrebu.
[ THE FALL - Austurbær, Reykjavik, Iceland - November 17, 2004 ]

THE FALL - Austurbær, Reykjavik, Iceland - November 17, 2004   © Oskar P. Einarsson

Sve ove oscilacije, trenutne krize, česta izmjena diskografskih kuća, ignoriranje medija, svađe i prepucavanja samo su činjenice koje oslikavaju ovog genijalca kome će se jednog dana javno odati priznanje za potpunu ravnotežu vlastitih principa utkanih u briljantni autorski rad. Premda su mediji posvećivali pažnje i hvalospjeve za svako novo izdanje, The Fall i M.E.S. ostaju rijetkim draguljom pop-kulture koji uvijek iznova zablista. U posljednjih četvrt stoljeća takvim sjajem su se osipali mnogi; samo on je bio kratak, a nekim medijskim hedonistima dovoljan da ispišu epopeje o najboljim, najznačajnijim, najutjecajnijim, najvažnijim kraljevima i kraljicama čije je kraljevstvo bilo kraće od bljeska pripaljene šibice.

horvi // 25/11/2003

Share    

> portret [last wanz]

cover: BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

| 08/10/2017 | veda |

>> opširnije


cover: THE CURE: Finalni zvuk

THE CURE: Finalni zvuk

| 22/09/2016 | veda |

>> opširnije


cover: MORRISSEY - Da li ste znali…

MORRISSEY - Da li ste znali…

| 28/09/2015 | pedja |

>> opširnije


cover: Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

| 05/11/2014 | terapija |

>> opširnije


cover: Mark Lanegan - portretić

Mark Lanegan - portretić

| 15/10/2012 | edi |

>> opširnije


> chek us aut!
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*