Već smo se poveselili da smo konačno dobili novi Gabrielov album, a kad tamo - simfonijske obrade njegovih proslavljenih skladbi...

Od Gabriela nema ništa nova već skoro cijelu deceniju. Posljednji pravi studijski album "Up" objavio je još daleke 2002., a iznimno dugačku diskografsku pauzu prekinuo je 2010. sa "Scratch My Back", albumom obrada raznih autora u simfonijskim verzijama.

Najavivši 'novi album' još u proljeće 2011., steklo se uvjerenje da će "New Blood" biti konačno pravi album s novim kompozicijama, ali ne. Ovdje se nalazi 14 novih verzija starih Gabrielovih pjesama ponovno u simfonijskim aranžmanima koji su samo nastavak suradnje sa aranžerom John Metcalfom sa "Scratch My Back".

Izabrane kompozicije su detaljno uređene za format simfonijske izvedbe s kojima su neke, osobito one komercijalnije dobile daleko širu, dublju i umjetničkiju formu ("In your eyes", "Mercy street", "Red rain", "Digging in the dirt"...), a one iz faze prva četiri najbolja albuma s ovakvim verzijama su ušle u krug besmrtnih pjesama za sva vremena. Gabrielov vokal je unatoč godinama i dalje briljantan, skoro da se ne osjete nikakve razlike spram originala, a kako i ne bi kad ih je ovaj stari majstor unazad 25-30 godina odrađivao po pozornicama čitave planete u stotinama, pa možda i u tisućama izvedbi... Jedini problem ovog albuma je taj što su ove pjesme već toliko puta bile korištene, preslušavane i analizirane da im svi pravi obožavatelji Gabrielovog rada znaju dušu i srce, pa manjka onaj faktor iznenađenja u kojemu bi si morali postavljati pitanje 'šta je ovaj puta smislio' i 'na šta je maestro ciljao'. Mada se nikako ne može reći kao u slučaju Stinga koji je sa prošlogodišnjim albumom "Symphonicities" napravio samo neinventivne i suhoparne copy/paste verzije proslavljenih hitova, ipak se osjeća da unatoč grandioznih aranžmana manjka 'ono nešto'. Nešto posebno i nešto drugačije.

Ove adaptacije idu u tančine sa originalima s jedinom razlikom što nisu korišteni klasični bubnjevi za ritmičku pratnju (kao što na plakatima stoji 'orkestar od 54 člana, bez bubnjeva i gitara'), a kako se mahom radi o kompozicijama koje su u svome izvorniku bile plesne, njihove sekvence su preuzeli gudači koji su alfa i omega čitave strukture. Primjerice u uvodnoj "The rhythm of the heat" (sa albuma "IV", 1982), onaj čuveni obredni plemenski ritam odrađuju violine, a urnebesni finiš udaraljki konvertiran je kroz bogati spoj čitave filharmonije. U principu, sve je ostalo identično; tamo gdje su nekad bile vodeće linije synthova i klavijatura, sada su zamjenjene vrlo sličnim bojama gudača ili su u nekim sekvencama izvedene na pianu kao npr. u "San Jacinto", gitarske linije su dobile svoje inverzije kroz splet duhača i osebujnih aranžmana, a neki specifično jaki plesni ritmovi, poput čuvene "Intruder" koju je metronomski precizno lupao Phil Collins (sa albuma "III", 1980) provučeni su kroz čiste udarce gudača koji se služe tehnikom tapkanja gudalom po kobilici instrumenta uz dodatak orkestralnih udaraljki koje su potisnute skroz u samu pozadinu orkestra.

Sve je to koncizno u tančine dotjerano s malim milionom tonova koji imitiraju sve one originalne synth, analogno-digitalne i elektro-akustične efekte, no u principu pjesme odreda izuzev raskošnosti i prostorne sadržajnosti nisu praktički dobile nikakve nove dimenzije, a niti značenja. Možda je još najzanimljiviji dio gdje se na vodećim i pratećim vokalima pojavljuje Gabrielova kćerka Melanie (kao npr. u "Downside up" sa albuma "OVO", 2000) ili pak Norvežanka Ane Brun sa tananim glasićem koja je zamjenila Kate Bush iz izvornika velikog hita "Don't give up" iz 1986. sa albuma "So" s kojeg su prema očekivanjima izostala dva najveća komercijalna hita "Sledgehammer" i "Big time". Stoga je album "New Blood" vjerojatno najzanimljiviji onoj publici koja nikada nije čula originale ili im nije pridavala neku veću pažnju i koja će tek sada početi otkrivati bogatstva 'one prave' Gabrielove ostavštine, a onima koji njegov opus znaju u tančine, jedina novina je kompozicija "A quied moment" koja je ambijentalni 5-tominutni predložak bez ijednog ispaljenog tona. Ona je naime analogno snimljeni zvuk valova mora, cvrkuta ptica i šumova vjetra, te je za njenu reprodukciju potrebno odvrnuti potenciometar 'do daske'. Ako se traži najpopisticiranija pjesma, onda je to "Solsbury Hill" jedina iz one rane faze prvog albuma iz 1977. (sa drugog nema niti jedne), a nalazi se kao bonus na samom kraju, te je na nju čak moguće i lagano zaplesati.

Specijalno deluxe izdanje donosi i dodatni cd sa instrumentalnim verzijama koje su potpuno iste, te sadrže i tri vokalna bonusa: "Blood of Eden", "Signal to noise" i "Father, Son". Lijepo, krasno, perfektno, savršeno... Turneja koja će slijediti možda dovede Gabriela sa simfoničarima i do naših krajeva, ali oni pravi štovatelji njegovog rada očajnički traže i žele njegov novi album sa novim skladbama kojih nema, pa nema... Nije valjda da je ovakav majstor presušio sa idejama i da osim obrada ne zna ili ne želi više pisati i komponirati nove skladbe... A inače, kruže vrlo oprečna mišljenja o ovim Gabrielovim koncertima sa simfoničarima; dok jedni tvrde da su savršena umjetnost, drugi ističu da im je to bio najgori, najdosadniji i najzamorniji koncert u životu, a najgore od svega im se desilo da unatoč protestu nisu mogli dobiti nazad svojih 200 funti... Umjetnost je očito i u Gabrielovom 'stvarnom svijetu' postao veliki biznis...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/10/2011