home > mjuzik > I/O

kontakt | search |

PETER GABRIEL: I/O (Real World, 2023)

Pričinilo bi se da je stari maestro gotovo bez ikakvih najava realizirao ovaj, tek deseti studijski album u ogromnoj, više od pola stoljeća dugačkoj karijeri. Međutim, napravio je (anti)komercijalni presedan prethodno od početka 2023. godine svakog mjeseca objavivši po jedan singl (ukupno 11), a svi su oni mahom prošli nezapaženo. Posljedni koliko-toliko uspješan prodor na najvažnije mu, britansko tržište top-40 bio je singl "Red rain" (UK no. 39) sa živog, dvostrukog albuma "Secret World Live" (UK no. 10, USA no. 23) daleke 1994., elem pred skoro puna tri desetljeća. Niti jedan kasniji singl, a bilo ih je čak 27 nije zagolicao radio eter, izuzev sitnijih polu-uspjeha s "While the Earth sleeps" u kolaboraciji s Deep Forest napravljenog za SF film "Strange Days" (1995) i "The Barry Williams show" (album "Up", 2002) koji su našli svoje mjesto u Italiji.
[  ]

Sad, dosta je spetljana priča oko ovog albuma: u vrijeme rada na spomenutom "Up" imao je preko 130 pjesama od kojih je samo 10 odabrano, a tada je obećao da će ostatak kad-tad realizirati. No, kako su stvari išle neuobičajenim tokovima, između ostalog i briga oko bolesne mu supruge, tri velike svjetske turneje, rad na mnogim off-projektima, te karantena u vrijeme COVID-19 pandemije su usporile posao, kako je rekao fabule o 'rođenju i smrti sa seksom u sredini'.



S ovakvim prilično neobičnim suočavanjem umjetnika i publike kroz njegov životni tok, ovdje imamo dvije opcije 'bright-side' i 'dark-side', dvostruki album s 12 istih pjesama u kojima slušatelj može izabrati vlastitu opciju, a ako mu se ni jedna ne sviđa, tu je i treća alternativna 'in-side' dostupna na deluxe izdanju od 3 CD-a. Sve pjesme su, na svu sreću poredane istim redosljedom ponirući u sitne metamorfoze koje grade atmosferu i identitet s ogromnom ekipom glazbenika, producenata i tehničara kojih ima, pa valjda stotinjak, između ostalih tu su prepoznatljive gitare Davida Rhodesa, stick basovi Tony Levina, bubnjevi Manu Katchéa, zatim synth linije Brian Enoa, švedski mješoviti zbor Orphei Drãngar, mnogobrojni orkestralni aranžmani, solisti na različitim instrumentima i još dvadesetak inžinjera zvuka.



Pa, što se dobilo? U svakom slučaju, kao prvo, zasluženi UK no. 1 koji mu je tek treći nakon čuvenog albuma "III" (1980) i prvog komercijalnog "So" (1986) s velebnim hitom "Sledgehammer" (USA no. 1), no ne treba biti veliki analizator i pretjerani optimist: ovo su vrlo tanke, čak i slabašne pjesme u koje je uloženo mnogo materijalnih sredstava, volje i truda s gustom, često i depresivnom ambivalentnošću melodramatike u sporogorećim fuzijama koje su se odavno čule u Gabrielovim pop instinktima. Istina, neke su po prvi puta nakon dugo vremena napisane jednostavno i senzibilno poput balade "So much" u kojoj prikazuje današnji užurbani način života s dvije opozicije 'toliko toga treba napraviti/ samo se malo može učiniti' ili napornijeg, spetljanog afro-beat/ world-music, plesnog funka "Olive tree", te također funka umjerenog tempa "Road to joy" nakićenog starim Genesis egzistencijalizmom 'baš kada shvatiš da ne može biti lošije/ um otkriva svemir'.



Velika većina lirike otkriva se kroz same aranžmane i teatralno prirodan, zamršen Gabrielov način interpretacije na koje nema primjedbi, no mnogo slabosti otkrivaju njegovi kritički plitki tekstovi s kojima je očito jako dugo petljao oko empatije u "Live at let live" asocirajući na davnu Genesis stvarčinu "Get 'em out by Friday" iz 1972. (album "Foxtrot", UK no. 12) oponašajući i uljuljkavajući se u kurtoazni mir u svijetu kojeg nije briga za aktualna dešavanja u Ukrajini i Izraelu, odnosno, stari Pero više nema jakih prosvjednih i akcijski osvještenih argumenata da bi stao na čelo parade neo-hippyja kao što je to bio slučaj u to staro vrijeme jednog od najozloglašenijeg, najomrznutijeg, a i najhvaljenijenijeg socio-politički angažiranog progressive-rock benda prije punka.



Uz toliko materijala od skoro 70 minuta 'svjetle strane' puta 2 ili 3 u slučaju 'in-side' što je sveukupno 210 minuta ili tri i pol sata, jedina konstantna vrijednost jest njegov odvažno nepromjenivi, hrapavao-baršunatst melodičan bariton vokal jasno istaknut u ama baš svakom segmentu. Dok se masa hipstera hvata za njegove vitalne reference pomalo otkrivajući i tu neobičnu kolekciju ranih Genesis albuma zasnovanih djelomice i na Biblijskim epovima, okretajući se ka novim suvremenim žanrovima oblagajući vokale auto-tune efektima kako bi se prilagodili rasponu glasa, malo je bezvezno da u sve to uleti isuviše priznat Trent Reznor i priloži svoj remiks. Dobro da nisu oni dripci iz Depeche Mode ušli ovdje, fala Bogu s onim svojim uobičajenm kvazi darkerajom.



Beskrajni stres kojeg doživljavamo djelomice je utkan u ovaj obiman album, a znamo, naše emocionalne konstrukcije života su ono što nam ostaje, pokušavamo se utrkivati s osjećajem hitnosti i snažnijeg uvažavanja sadašnjosti, naš stari i nekoć mudri, pronicljivi Pero dao nam je tek dvije-tri odlične pjesme s iskrenim ljepotama stihova, prije svega "Playing for time", prekrasnu neo-classical orkestriranu klavirsku baladu s moćnom završnicom, očito inspiriranu Randy Newmanom o procesu starenja ili "And still" od 8 minuta posvećenu Gabrielovoj pokojnoj majci, no to smo čuli vrlo slično i od Stinga kad mu je umro otac, ako se sjećate albuma "The Soul Cages" (1991) kojeg su mnogi kritičari, osobito naši ex-Yu ispljuvali.

Rock ga kao format odavno više ne zanima sa 73 godine, tek se pojavi malčice u uvodnoj "Panopticom", čak niti ne eksperimentira izuzev udaraljki u drugoj "The court" koja zamiriše na čuveni "III" i "IV", ponegdje se nađe sitnih izleta u ono što od Gabriela očekujemo, ali zaboravite njegova daleko slavnija i značajnija djela. "Monkey" i "I don't remember" su daleka prošlost. Ostario je dostojno i s velikim ponosom u prosječno polovičnoj snagi ovremešenog umjetnika aludirajući na najbolja vremena.

Naslovi: BRIGHT SIDE: 1.Panopticom, 2.The court, 3.Playing for time, 4.I/O, 5.Four kinds of horses, 6.Road to joy, 7.So much, 8.Olive tree, 9.Love can heal, 10.This is home, 11.And still, 12.Live and let live

DARK SIDE: 1.Panopticom, 2.The court, 3.Playing for time, 4.I/O, 5.Four kinds of horses, 6.Road to joy, 7.So much, 8.Olive tree, 9.Love can heal, 10.This is home, 11.And still, 12.Live and let live

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 11/12/2023

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Hopiumforthemasses

MINISTRY: Hopiumforthemasses (2024)

| 01/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Srećko

MLADI ZUMBULI: Srećko (2024)

| 29/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Perdition

FANGE: Perdition (2024)

| 28/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Balkanska noć palih anđela

ART OF HEART: Balkanska noć palih anđela (2024)

| 27/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Live in Paris 1973

CAN: Live in Paris 1973 (2024)

| 26/02/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: I/O

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*