The Orb, na koje se pomalo i zaboravilo nakon ne pretjerano zapaženih albuma u 21. stoljeću i dalje rade. Samo da podsjetimo, nakon prva četiri senzacionalna albuma od kojih je drugi "U.F.Orb" u proljeće 1992. zasjeo na UK no.1 utrpavši se u prvi val inteligentne techno i chill-out scene, bez obzira na kreativni integritet narednih izdanja, sve više su tonuli u vlastite samoreciklaže koje su evidentirane kroz poražavajuće niske plasmane na ljestvicama popularnosti. "Cydonia", premda je bila najpopističnije izdanje, dospjela je 2001. samo na UK no.83, "Bicycles & Tricycles" (2004) je dosegao tek UK no.107, "Okie Dokie It's The Orb On Kompakt" (2005) se nije niti pojavio na listama najprodavanijih albuma, dok je vrlo kompleksan i ambiciozan "The Dream" s brojnim gostima i proširenom postavom jedva ušao na UK top-200 zauzevši tek no.175.

Gledajući s današnjih, gotovo marginalnih pozicija nekada vrlo popularnog i slavnog ambient-techno/dub banda, njihov deveti studijski album "Baghdad Batteries: Orbsessions vol. No III" pruža tri lica koja su sasvim i očekivana - ambijentalno i plesno, te ono sklono povremenim eksperimentima. Ovaj puta su se Alex Paterson i Thomas Fehlmann potpuno fiksirali na duet rad bez ikakvih suradnji sa strane, te su se slijepo posvetili isključivo onome što ionako najbolje rade. Malo ambijenata, sloj up i down-tempova, te brojnih estetskih minimalističkih riješenja na terenu zvani srednji sloj neo-rave izraza. Prvi dio albuma je najjezgrovitiji i najsadržajniji, mada je za njihovu veliku populaciju nekadašnjih fanova vrlo upitna jer su uplovili u nova iskušenja vođena (pra)starim stilizacijama koje su na svu sreću koliko-toliko prilagodili novom vremenu. Uvodna "Styrofoam meltdown" sasvim očekivajuće proteže laganu estetiku manirizma minimalističkog plesnog ambijenta potkrijepljenog šumovima vode, kapljicama i techno/ chil-out sekvencama s naglašenim pratećim samplovima gitare otprilike insinuiravši vrijeme plesnog funka Talking Heads (ima tu i uzajamnih konotacija Black Dice), dok naredna "Chocolate fingers" izvlači cijelu epohu razdoblja kraut-rocka prvih radova Kraftwerk, osobito albuma "Kraftwerk 2" i "Ralph Und Florian". Dakako, The Orb su već više od dvije pune decenije neprekidno u tom začaranom krugu opsesija sa eksperimentalnim zvukom 70-ih kojeg mogu izvući vrlo jasno kada god požele. Naslovna "Baghdad batteries" se stoga i nadovezuje kao prateći element na cijelu post-berlinsku i psycho/kraut scenu recikliranjem sasvim jasnih konotacija europskih elektronskih pop klasika ne negirajući i uvijek prisutne utjecaje Pink Floyd. No, kao i u ovom slučaju, nikada nisu izravno orijentirani na besramni copy/paste prikaz, pa su završni, prvi dio albuma adaptiran kroz temu "Raven's reprise" utjelovili djelomično i na temeljima čudnog kloniranja ostavštine Terry Rileya kada se još bazirao na ambijentalno - eksperimentalnim pokušajima. U kompoziciji se osjećaju i debele naslage avangardne i progressive scene 70-ih, posebno radova Brian Enoa i Robert Frippa. Međutim, kao i uvijek kod The Orb, oni su neprestano otvoreni za spajanje starih ostavština u novi izraz, tako da je ovaj prvi dio albuma odličan 'intro' za sladokusce. Sa posve jednostavnim minimalističkim ambient-pop singlom "Dolly unit" počinje plesni dio koji se nastavlja u najduljem, gotovo 9 minuta dugačkom broju "Super soakers" gdje su posve očite primamljive psycho dub/reggae reference s elementima laganog housea i glitcha. Naoko, kada se odvoji prvi, uvjetno rečeno eksperimentalniji dio albuma u trajanju od nekih 20-ak minuta, ovaj naredni dolazi kao dobrodošao komad kolača gdje se slobodno može zaplesati uz neobavezne melodijski prošarane linije. Naravno, The Orb nikada nisu radili pjesme koje će otprve pogoditi svojim karakterističnim plesnim osobinama, već je za to uvijek potreban ogromni zalet koji u principu traje najmanje dvije minute. Ipak, ovdje su napravili i blagi izuzetak od principa kroz "Suburban smog" koji, ako ništa drugo, odmah počinje sa ritmičkim dionicama fuzza i činela sa jazz-house/ latino primjesama na koje naknadno 'lijepe' sve pripadajuće sekvence u sasvim lijepi zbir inteligentne, ali ne i previše inovantne plesne glazbe. Kao nadopuna plesnim kreacijama dolazi sasvim umjereni komad "Orban tumbleweed" u relaksirajućem chilli-out izdanju, no i ovdje je scenarij vrlo dobro poznat. Prozračne ambijentalne-pop harme, pulsirajući zvukovi i psyho atmosfera... Posljednji dio albuma sastavljen je od relativnog kaotičnog ambijentalnog nesklada sa vrlo kratkom "Pebbles" koji uz zvukove harfe nalik na Lawrence Welk donosi i vrstan samplirani elektronski pogodak sa asocijacijama ugodnog predenja mačke (a ima i cvrkuta ptica), zatim tu je ekspresivna ambijentalna "Woodlarking" koja djeluje kao da je odsvirana pomoću starinskog cirkuskog vergla i prastarih orgulja što sve ponovno priziva duh najranijih albuma Kraftwerk kada su eksperimentirali sa zvukovima, dok je posljednja "OOPA" posve ambijentalno eksperimentalan kolaž u kome su čak iskorišteni zvukovi divljih pataka.

Od ovakvog troslojnog albuma koji baš i nije bio nešto posebno medijski očekivan, teško da se i mogao tražiti ubod zvan novi "Little fluffy clouds", "Blue room" ili barem "Toxygene". Mada nije prošlo vrijeme atraktivnih duet bandova koji su orijentirani isključivo na miks-pult i kibernetička pomagala (a The Orb su itekako snažni u tom pogledu), singl "Dolly unit" je premršav dobitak koji baš i ne uljeva nekakvo dugoročnije povjerenje. Možda će trebati proći tko zna koliko vremena da ovaj dvojac isporuči idealnu kompoziciju, no s ovim albumom unatoč posvemašnoj finoj ambijentalnoj potki i ugodnim zvukovima nikako ne treba ostati potpuno zadovoljan.

Znali su oni napraviti i daleko bolja ostvarenja.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 24/02/2010