Biti napredan, pa čak i avangardan u današnje vrijeme kad su mahom skoro svi žanrovi glazbe odavno prevalili svoje kreativne zenite retrogradno se vraćajući ishodištima čeprkajući po ostacima što su možebitno nedovoljno iskorišteni nimalo nije jednostavan poduhvat. Što bi se to još uopće moglo izraziti tako neobično i napredno novo da bi bilo istinska prethodnica budućnosti kad se i takva pojava danas tumači terminom post-avangarde? Krucijalno epohalnim izmjenama nadahnutim artističkim zakonicima New Yorka bavi se ovaj trojac potekao s konca prve decenije 21. stoljeća sugestivno se obrevši u death/ black metalu za koga su na vrijeme shvatili kako mu je doba cvatnje odavno prošlo. Stoga su pristupili eksperimentima sa stilizacijama, ali bome i sa sviračkim tretmanima. Zachary Ilya Ezrin (vokal, gitara) svira sasvim neuobičajeno za žanr gotovo ne slijedivši određeno pravilo adekvatnog riffa; njegove gitarske manipulacije su često izvađene iz uobičajenog konteksta i više nalikuju na post-rock/ post-punk/ noise krešenda. Svira bez solaža, ali s mnogo improvizacija i ne tako osobito naglašenim distorzijama, taman kao da je iznikao iz osebujnog koncepta Milana Mladenovića u vrijeme Šarlo Akrobate na onom jedinom albumu "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...". Dakle, neurotično, raskrzano, rastrgano, pa i neuredno neujednačeno, može se i falšati, ali se prati kontinuitet. Bubnjar Kenny Grohowski je po nekim tendencijama najbliži žanrovskim instancama, ali niti to nije najtočnije: ne koristi triggere i blastbeatove, već mahnitim prelazima i lupanjem po ostalim elementima bubnjarskog seta stvara bombardiranje koje ima dvojake učinke. Onoliko koliko se čini da je tempo mahnit, ustvari je u umjerenim, pa čak i laganim brzinama. Dok je basist Steve Blanco (također jedan od vokalista) usmjeren da održava sve na jezgrovitom okupu povremeno svirajući synthove, klavir i kontrabas, a sve skupa to ovdje zvuči poput kontroliranog kaosa i nereda u kome svaka stavka ima svoje odgovarajuće mjesto.



Kad su počeli, na debi albumu "Obeisance" (2010) su bili četverac u drugačijoj postavi (imali su i violončelo); jedino je Ilya ostao izvorni član. Na trećem "Goliath" (2013) im se pridružio Grohowski, a od petog "Abyssal Gods" su počeli koristiti i brojne goste, tako da su na ovome petom albumu uposlili dva trombonista, jednog trubača, jednog tubistu i četiri prateća vokala. Konačan rezultat je usmjeren na potpuno novu razinu egzistencije žanra slojevitim prikazom kompozitorskog i izvođačkog herojstva; valja pripomenuti kako su im težišta bila postavljena kroz moderne klasične skladatelje Dmitri Šostakoviča, Krzysztofa Pendereckog, zatim Scott Walkera, te između ostalog jazza Miles Davisa, a sve to i još štošta toga se osjeti u njihovom performansu već od uvodne "Swarming opulence" sa simfonijskim dekorom duhača i pratećih vokala će u jednom momentu zazvati i konotacije čuvene Šostakovičeve simfonije "Slike s izložbe" posegnuvši u instrumentalistički kaos jedne od najizazovnijih pojava koje današnji žanr ove vrste nudi. "Lower world" nosi eksplozija avangardnog kazališta s obilje panike i abrazivnog aranžmana, a najintrigantniji zadatak obavljen je u mračnoj laganici "Chernobyl blues" gdje se Ilya poslužio ruskim jezikom! Nisam stigao provjeriti mu bliže porijeklo, tekst je napisala Saša Davydova, a još jedna znamenita stvar je da završni urlatorski dio obavlja Yoshiko Ohara iz netragom izgubljenih doom/drone-metal depresivaca Bloody Panda. Iznenađenja na albumu ima napretek: svaka pjesma ima posve drugačije krajobraze, prevrate, tehničko-instrumentalne konotacije, naravno, zavijeni su u mračne slike i tonove s obilatim kakofonijama, a dvije su okrenute i ka jazzu - "Cosmopolis" i "Mother machine" prije nego će posve netipična, mnogo mekša i uravnoteženija "Luxury in death" okončati ovo nevjerojatno transžanrovsko iskustvo.

Bend je ovdje stvorio ono 'nešto' uistinu izuzetno, daleko više od disonantnog, pa čak u nekim intervalima i atonalnog death/blacka posluživši se elementima klasike i jazza koji u principu kod ovakve glazbe nikad ne bi trebali dolaziti u istoznačnu formulu legure, barem se tako smatralo do sada. Teško je uopće odrediti koji je ovo podžanr metala jer iskače iz svega do sada poznatoga, jasno je ko' dan da je ovo velika prekretnica za zaista hrabre, odvažne i potkovane muzičare i buduće naraštaje, a tko zna, možda su baš Imperial Triumphant s ovim albumom izvorno nadahnuće neke nove generacije metalaca, onih daleko obrazovanijih i spremnijih na posve drugačije izazove i pristupe.

Naslovi: 1.Swarming opulence, 2.Lower world, 3.Gotham luxe, 4.Chernobyl blues, 5.Cosmopolis, 6.Mother machine, 7.The filth, 8.Luxury in death

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 18/06/2019