Naziv izdanja ne doima se baš nekom optimističnom ili primamljivom udicom, reklo bi se, ali zajebi to da je ovo polusatni EP s 5 obrada. Ma nisu to obrade poput cover ili tribute bendova, da ne kažem gažerskih terasa i tezgi na placu ili pjaci, tamo za svadbe, vjenčanja i karmine. Malo brus. Sutra, preksutra, prekpreksutra, prekprekpreksutra, reče Romano D. Franto. Kod pojma avangardni metal već najmanje zadnjih desetak godina prodaje se i nudi koješta, dobar dio toga uspjevam senzorirati, no odma da kažem, tu je najviše smandrljotaka koji eksperimentiraju sa žanrovima, a eksperiment kao takav nije avangarda. On je samo eksperiment. Avangarda je svjesno koračanje u nove stilizacije s dorečenim konceptom, načinom za koji nikako nije bitno kako će biti prihvaćen u datom trenutku, otkrivanje novog i prosperitetnog za umjetnost, kulturu, društvo i svjetonazor, evo tipičan primjer je Nikola Tesla kojeg naši plebejci iz Ilirskog preporoda nisu skužili što radi pa čovek otšo u Ameriku, ko vas jebe seljačine zatucane. A ovi vrsni njujorški artisti su priuštili ponovno abnormalno nezamislivo remek-djelo o čijem efektu tek treba čekati vrijeme da pokaže valjane reference. Mogao bih ja tu sad pametovati do besvijesti, hvaliti ih i dizati u nebesa jer su iznimno kreativni čudaci, ali što to vrijedi kad 3/4 metal horde niti ne zna za njih, a i da zna, sigurno ih ne kuži koji đavo oni to sviraju, ha-ha-ha. A probajte pitati nekog prosječnog metal audiofila što primjerice sluša Nightwish, Iron Maiden, Metallicu ili Sabaton, garantirano nema pojma tko je ova moćna trojka, ma nikad čuli za njih, pa su onda nekakvi bezveznjaci. A i dobro da je tako jer iza njih stoji veliki Century Media Records (podlabel Sony Music) kome nije bitna komercijalna, nego umjetnička sfera. Tako se može raditi što god hoćeš, te pri tome dobiješ odriješene ruke i artističku slobodu.



Ako vas zanima zašto su ovi Židovi toliko neobični i originalni, ovaj EP je pravi dokaz za to: prije svega obradili su Radiohead, bend za kojeg bi većina hipstera pomislilo da nema nikakve veze s black metalom, no krivo. Utjecali su baš na Imperial Triumphant, a izbor je pao na onu urnebesno popularnu laganu patetiku "Paranoid android" s multimilijunskog, po mnogima najboljeg alternativnog rock albuma svih vremena "OK Computer". Za razliku od nepovredivog originala koji je, usput, mnogo toga maznuo od kraut-rocka/ Beatlesa/ Floyda, grungea, noisea i grozomornih Queen, ovaj cover vraća samopouzdanje interakcije mračnim senzibilitetom horrora natopljenog alkoholom i opijatima, te paranojama buduće distopije nimalo ne prizivajući identitet originala već ga nadograđujući kraćim audio-tune efektima na vokalima, prepoznatljivom staccato melodijom, te hvala Bogu, nimalo onom Yorkeovom gnjecavom vokalnom patetikom od koje mi se uvijek oće srati, ali dobro dođe za probavu očistiti crijeva. Urnebesan je završni dio spuštanja atmosfere koji traje dinamičnih i psihodeličnih 2 pune minute; ne ovo nije nikakva uobrazilja digresije, već sjajno inovantan zahvat u BM stilu da se smrzneš!



Znam da je za Dizzy Gillespija čulo mnogo ljudi, no da ih baš pitaš za neku stvarčinu, slijegali bi ramenima. Naravno, slavni pokojni jazz trubač je itekako bitan za Imperial Triumphant, instrumental "A night in Tunisia" je originalno objavljen 1942. s vozećim bas linijama i 4/4 taktom 13 godina prije pojave rock and rolla u veselom i živahnom dekoru koji nije bio, ali je htio insinuirati big bendove, no tko je onda šmirglao crnce i njihovu kušnju da pokušavaju biti bijeli dotjerani frajer Glenn Miller sa cviksama i leptir mašnom za šminkeraj filmskih kulisa Humphrey Bogarta i prvih velikih ostvarenja Hollywooda? Danas je to propala bedastoća, pogledajte Bubblea ili pop-sprdačinu Robbie Williamsa, ma to je živi smijeh od revalorizacije popularne jazz metastaze. Zachary Iilya Ezrin i stalna ekipa pokazuju otvoreno srce rasizmu i aktualnom semitizmu ironizirajući fakcije crnaca i bjelaca od prije 80 godina utjeloviši jedan od najvraškijih covera svih vremena; usporedi li se original s ovom obradom, jasno jest da će mnogi stati na stranu Gillespija potaknuti dobrohotnošću i antirasizmom, ali ček malo, bremzaj? Ovakvu urnebesnu jazz-metal varijantu mogu samo ovi fanatici izvesti, ah, nakon ovoga će se vjerojatno i mnogi hard-rock blueseri odvažiti ovako nešto isprobati. Htio bih dodati: manje-više svi znate Hendrixovu verziju Dylanove "All along the watchtower" što je pokojni maesto gitare napravio, e, pa ovo je tu negdje, samo puno žešće i modernije, u duhu avangardnog black metala 21. stoljeća.



Obradu Metallice "Motorbreath" s njihovog davnog debija "Kill 'Em All" prije 4 decenije milijuni sasvim sigurno neće progutati i to je jako dobro što stvari u početnoj fazi tako funkcioniraju. Hetfield i prva postava tada baš i nisu bili na čisto žele li svirati hardcore-punk ili NWOTBHM, ali su htjeli biti popularni s kombinacijom, ma valjda znate sve te priče. Tko ne zna, nek' sluša Mate Bulića, tromi blues i uživa u "Voice of Hrvatska" s Urbanom kao pametnjakovićkim katalizatorom. Od 3, Ezrin je napravio varijantu od čak 5 minuta s uvodnim jazz klavirom unišavši u mračni tempo stalnih previranja, neurotičnih tumbanja, psihodeličnih konfuzija, ima tu i blagih insinuacija na Killing Joke, ali u zametcima, no krš i lom u sredini opaprči nevjerojatnom originalnošću koliko ova trojica mogu, znaju i umiju od jedne jednostavne pjesme napraviti remek-djelo koje u završnici ima čak i lagana post-rock staccata.



Kanadski velikani Rush, jedni od glavnih uzora Imperial Triumphant, mogli su biti okosnica onog žestokog Floyd sranja u kasnim 70-im, samo milijuni zatelebanih hippy štrebera u ono patetično zakašnjelo vijetnamsko post-šajze od mjuzikla "Hair", travu i LSD to nije prepoznavao. Sad, s pola stoljeća manipulacije rock kulturom, ova trojica vraćaju staro pitanje "Jacob's ladder" upravo o LSD stimulaciji na američke vojnike u Vijetnamu: Rush je u davnom originalu iz 1980. zagrebao po toj fakciji, uzmite si i istoimeni film 1990. s Tim Robbinsom u glavnoj ulogi, pa će te shvatiti paradoks (baš sam ga nedavno ponovno pogledao, preporučam ga gledati skoro 2 sata bez ikakvog dop aditiva, čiste glave s 0.0 promila, bez THC, jer inače promjeni percepciju). Finiš je šokantan, zbunjujući LSD 'na čisto', čitav film gledate iz halucinogenog iskustva, a da pojma nemate, svaka čast režiseru Adian Lyneu koji je između ostalog snimio i "Flashdance" (1983), "Lolita" (1997) i odličan erotski psiho thriller "Deep water" (2022). Znam, ovakvi podaci ubijaju želju za daljnim čitanjem, nevermind.



Eh, a u "Nefertiti", obradi Wayne Shortera koju je pokojni čuveni saksofonist napisao za još čuvenijeg Miles Davisa 1967. na istoimenom albumu realiziranom u proljeće 1968. s ekipom koja je tada ubijala (uz njih dvojicu, bili su još Herbie Hancock, Ron Carter i Tony Williams) učinjen je ogroman presedan. Od izvornih 8, ova varijanta je dobila 9 minuta neobičnog kolopleta koji je ustvari bio početak jazz-fusiona spetljane instrumentalne sekcije improvizirajući i mijenjajući tradicionalnu funkciju ritam sekcije pokazavši otvorenu spremnost za temeljne promjene osnovne kompozicije od konvertiranja u gitarske staccato disonante dodavši raznorazne zvukove syntha, elektronike, šumova s traka i programa, razbijene ritmičke free-jazz strukture, bome i klavira, te konkretne glazbe potpuno izašavši iz okvira metala i rocka u suptilan, mastorski jazz komornijeg, psihodeličnog ugođaja ciklički razasutih melodija prigušenog raspoloženja na nivou transcedentalne meditacije.

Sve u svemu, ovaj trojac je ponovno pokazao svoju dosljednost nepredvidljivosti punu sofisticiranih provokacija u kojima ama baš u niti jednom momentu ovih pola sata nema dosade i monotonije, te su uvelike zaprepastili metal armadu koja još uvijek nema riječi za ovaj njihov novi avangardni potez. Ovo je vjerojatno prva recenzija.

Naslovi: 1.Paranoid android (Radiohead cover), 2.A night in Tunisia (Dizzy Gillespie cover), 3.Motorbreath (Metallica cover), 4.Jacob's ladder (Rush cover), 5.Nefertiti (Wayne Shorter cover)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/12/2023