Naš 'žitres' genijalac je osvojio i lijepu slavensku prijestolnicu Praha na Vltavi uz češko pivo u klubu kojeg drži momak iz Nigerije! Pravo praško proljeće.

O Praha, Praha, Praha, dajte mi daha!

Jedanaesti koncert osvajanja europske metropole našeg 'žitres' velikana održao se u preljepom slavenskom velehradu na isto lijepoj rijeci Vltavi uz koju diše čitava Praha barem što se tiče turizma i samog centra grada, isto otprilike kao što Budimpešta ljubi Dunav. Čehi su miran i dobrohotan narod, samo za primjer, tih dana je Sparta igrala s Duklom lokalni nogometni derbi, a po hradu su šetali navijači oba kluba zagrljeni noseći svoje zastavkičke a majičkice. (češki a=i chrovacko/ srpsko/ makedonsko/ bugarsko). Nema mržnje, nacizma i ostalih bedastoća, chlapec nosi prapor (zastavu) Dukle, divka vlajku Sparte, ljube se nasred hlavnog náměstí (trg) v Prahu. Naša opet ista Terapija ekipa kao i u Stockholmu prije nekih mjesec dana je tri dana uživala: Horvi i Ilija Petar Sinjeri Horvat (IPSH). Išli smo autobusom. Ima desetak sati vožnje do Praha, a to me podsjetilo kad sam još u vrijeme bivše Jugoslavije znao stopirati do austrijskog Leibniza po LP ploče koje nisam mogao nabaviti. Tada baš i nisam obazirao pažnju na krajolik, ali danas, ti bokca, od Maribora preko Graza sve do Beča, Austrija je gruntovec ko' moja Podravina i susjedno Međimurje, te Slavonija: sve izorano, zasađeno žitom i kukuruzom. Putovanje nije imalo nikakvih nepredviđenih tegoba izuzev što su nas malo izlegitimirali na graničnom prijelazu u deželu, kažu da autobuse moraju kontrolirati ako ima putnika koji nisu iz EU.

Dogodovština je bilo napretek, ali o tome ću opširnije u knjizi koju pišem upravo o Vlatku, radni naziv joj je "Žitres avangarda". Smještaj smo imali fantastičan (Vila Janonice), ogromna kupaona, ogromni kreveti, veliki dnevni boravak, a TV nakrcan češkim programima, pa valjda nekih najmanje 40-ak, od toga 5-6-7 glazbenih. Cijene hrane i pića po trgovinama su optimalne, približno našima, a bome se nađe i jeftinijih, za primjer, našao sam q-pack 2 litre originalne češke pive po 2 €. Malo mi je problem predstavljala potraga za gaziranom mineralnom vodom jerbo su na bocama natpisi na češkom, a sad kak' li se kaže 'gazirana', uh, nisam ukapirao. Pitao sam zaposlenike u trgovini, ali ama baš nitko ne zna engleski kad sam tražio 'carbonated'. Inače voda je i na češkom jeziku voda, to nema problema. I onda, na svu sreću, našao se jedan kupac koji je znao engleski i rekao mi da trebam tražiti 'sycené voda'. Ajde, to smo riješili… Nakon što je Vlatko iznajmio unaprijed rezervirano 'žitres' pojačalo, lunjali smo po Prahu, ja sam cugnuo nekoliko velké točené pivo, bili smo na slavnom Jan Palach trgu uz Vltavu, ah, tja, imaju mali milion vrsta piva po stupnjevima, i sad si ti izaberi, a ja sam vrlo izbirljiv. Inače ne volim gorka piva, meni pašu ona slađa poput recimo naše Karlovačke, ampak, kak' to češkim konobarima - číšník/ čišnici, objasniti da ne volim 'hořžká piva'. I donese mi neku kaj nije 'hořžká', ma brus, bila je gorka ko' da žvačem plivadon tabletu. Česi imaju drugačiji odnos prema 'dobrá hořžká piva'. Jedan lik mi pojašnjavao da piva nije piva ako nema 'hořžkost', tj. dovoljno gorku količinu hmelja iz hmeljarnika kojih ima otprilike onoliko koliko po našem Zagorju i Bilogori vinograda (a imaju Čehi i vinohrade). Eh, trebao bih barem tjedan-dva tumarati i degustirati po njihovim 'hospody' (pivnicama), valjda bi našao ono kaj meni paše. I još nešto. Chorvatski jezik ovdje gotovo svaki Čeh razumije, a niti meni njihov jezik nije stran. Gomile riječi su slične ili iste našem kajkavskom i slovenskom jeziku, recimo kad smo Ilija i ja gledali njihove TV programe, gotovo sam sve razumio kada su se pojavljivali titlovi, malo jeste zafrknuto kada brzo govore, tu sam se znao pogubiti. A i nađe se Čeha koji govore chrovatski (ch=h) kao na primjer konobar u jednoj piceriji koja se zove Makarska, a vlasnik je Albanac iz Makarske. I, da ne zaboravim spomenuti kako su me sva ova putovanja s Vlatkom iskustveno poučile, mnogo toga o tim metropolama je neki mit koji ne postoji, recimo u Berlinu nisam vidio niti jednu berlinetu (auto), u Parizu ne postoji salama parizer, u Stockholmu nemaju pojma kaj je štok (pijača), ali ovdje u Prahu sam našao originalnu prašku kobasicu (pražská klobása). Dakle, neke stvari ipak postoje... Ne vjerujem da u Innsbrucku postoji tirolska salama, isto kao niti u Beču bečka. Richy Happy Bar, jako zgodno i lijepo mjestašce za svirku u samom centru Praha je istovremeno i art-butik, sav je šaren i pun prozračnih, vedrih, pozitivnih boja, a kvart je nešto poput zagrebačkog Gornjeg grada, otprilike potez Tkalča - Kamenita vrata - uspinjača, naravno, ulice su kaldrme popločene sitnim pred-asfaltnim 'drnašem' na kojeg si možete slomiti štiklu, onakve kakve se u Zagrebu nalaze na spomenutim destinacijama, a i na cesti kroz Sesvete i Dugo Selo. Sve odiše lijepom, slavnom, a mnogo puta i nesretnom prošlošću ovog izrazito mirnog, našeg bratskog slavenskog naroda s kojim smo kroz nekoliko povijesnih navrata dijelili iste, velike carevine, kraljevine i monarhije. Zanimljivo jest da Richy Happy Bar drži simpatičan Richy iz Nigerije, mladi dečko u crno-bijelom nogometnom dresu nalik na beogradski Partizan, ima kratke pletenice (ili možda dreadove, nisam najsigurniji), no nije nam dozvolio da si plaćamo cugu. Ugostio nas je kao pravi domaćin, a vrtio je zanimljiv afro-beat od kojeg odmah poželiš da cupkaš s noge na nogu. Frend mu je iz Gane, a zaboravih mu spomenuti da s njima igramo nogometnu utakmicu na predstojećem Mundialu u USA, Mexiku i Kanadi, no nekako mi se činilo kad je saznao da smo Hrvati, da Gana ima ozbiljne namjere kako će nas 'smazati' i 'pregaziti'. Znači, Dalić, Modrić i ekipa - oprez. Osim toga, Richy nam je točio pivo koje mi se sviđalo, imalo je slatkoću i nije bila hořžká. Bylo to skutečné.

Druga zanimljivost jest da me Richy Happy Bar podsjetio na onaj mali kafić Jutro u Teslinoj našeg pokojnog Maria Matijašeca po temperamentu i samom izgledu, no ovaj klub je 2-3 puta puno veći. Kad smo došli, čitavo vrijeme su dvije djevojke radile crteže na papiru u tehnici tempere, a Vlatkova glazba ih je očito inspirirala za kreacije. Na zidovima su izložene različite slike, mahom romantično-emotivan realizam koji upućuje na kombinaciju afro-slavenske kolaboracije, drveni pod je išaran apstrakcijama, te je zaista pravi užitak bio posjetiti ovakvo (ne)uobičajeno okupljalište koje može kreirati samo pravi Afrikanac i prilagoditi ga europskoj, to jest, slavenskoj pop-kulturi. I osim toga, Richy govori češki, a nije bilo frke sporazumjeti se i na chrovatskom jeziku. Kaj svijet nije lijep? Samo, Vlatku i meni je bilo prokleto 'KOUŘENÍ ZAKÁZÁNO' (zabranjeno pušenje), pa smo svako malo izlazili na ulicu 'pojďme si zakouřit'. To i nas čeka v Chorvatsko, izgleda.

Sam Vlatkov nastup je standardno bio fenomenalan i bez greške, pomno pripremljen i uvježban. On se za svaki koncert priprema studiozno. Rad ruku, razgibavanje, ponavljanje metoda, usavršavanje novih tehnika i nikome ne dozvoli da mu remeti trening. Imao sam prilike nekoliko puta biti s njim u hotelskim sobama, ma nema da muha zucne kad se priprema za koncert. Ne diraj lava kada oštri kandže za lov. Otprilike slična set lista kao s prethodnih 5-6 koncerata, počeo je s upečatljivom temom "Entrez" te nastavio s "Landing" i "Nothingness", temama s novog albuma "Obrisi spoznaje", gitarsko pojačalo je bilo ok, nije bilo nikakvih škripova i šumova, a dalo se primjetiti da je i Richy Happy Bar djelomice zanijemio, te su djevojke nastavile kreativno slikanje. U publici je bio i jedan Egipćan koji je stalno komentirao očito začuđen s ovim koncertom jer nije očekivao ovakvu gitarsku avangardu.



Ovdje sam priložio kompletan video zapis ovog koncerta, doduše malo me moja kamera u nekoliko navrata zafrkavala, pa je snimak rascjepkan na 4 dijela. Moram napomenuti da je tokom tonske probe u ovaj art-cafe ušlo mnogo ljudi, a kad su čuli tonsku probu, izašli su i nisu se vratili jer im je opterećenje 'noise' zvuka kojeg radi Vlatko očito bilo 'prejako'. Pitao sam cure koje su ušle 'Nezůstaneš?' (zar nećete ostati?), rekle su mi samo 'příliš silný a hlasitý' - prejako i preglasno. Očito su otišle na neki neki dance podij.







Kako god, Vlatko je opet napravio zvučnu fantaziju u koju je upleo i novu 'pesničku' (kompoziciju) "Up" na samom kraju koncerta, ono kaj se i očekuje. Počinje iz dubokih stacata, uranja u psihodeliju, šara Brian Eno ambijetima, eksperimentalnim electro-acoustic dionicama, diže sfertu na noise i post-rock, ima tu još koječega, puno umjetničkih emocija i suzdržanosti tonova koje eksplodiraju, a to je ono zbog čega se Vlatkova mjuza voli, naravno tko ju voli i razumije. Širom Europe, pokazalo se, Vlatko Klarić je car gitare koji na vratu svojeg zelenog 'žitresa' ima hrvatski grb, a ne znam da to bilo koji hrvatski gitarist ima. Jasno vam je sve. Imamo genijalca i kreativnog majstora koji nije ama baš u nikakvim kurentnim indie žanrovima, a opet je u njima jer nema izdavača, diskografsku kuću i press-službu. Originalan, alternativan, neobičan i poseban, ne traži velike prostore, nego publiku koja će ga slušati. Kaže: 'i 5-6 ljudi je dovoljno, niti Andy Warhola nije kužilo više ljudi'. Jednostavno, bilo je fenomenalno, a usput, trebao je Vlatko održati još poneki koncert u Prahu, ali nešto se kuha budući da u Češkoj predstoje izbori gdje su kandidati podijeljeni na desnu i lijevu opciju. No, Richy s time nema problema. Na kraju koncerta je Ilija-Petar uzeo kapu i od posjetitelja tražio donacije. Skupilo se novaca i onda sam ja usklikuo 'lidé, moc vám děkuji' (ljudi, puno vam hvala). Na kraju, Richy děkuji! Praha je krásná, krásnější než Záhřeb!

Set lista:
1. Entrez
2. Landing
3. Nothingness
4. Space drummer
5. Who is it?
6. Sad, so sad
7. Creatiojn
8. Eternal white
9. Line
10. Sparkle
11. Up

horvi // 01/05/2026