Znate li što je Alphaville? Prva pomisao biti će nekoć kratkotrajno popularan njemački synth-pop bend s početka 80-ih godina prošlog stoljeća. Da. Točno. Ali ime je uzeto po kultnom, vrlo čudnom, tijekom ranijih godina zabranjivanom francuskom filmu u komunističkim državama kojeg je režirao Jean-Luc Godard 1965. Film je bio SF prirode bez ijednog efekta zavijen u crno-bijelo noir ruho, a govorio je o distopijskoj planeti (sniman tijekom 60-ih u Parizu) na kojoj čitav sistem nadzire kompjuter Alpha60 brisanjem mnogih ljudskih emotivnih funkcija. Zabranjena je ljubav i slobodno razmišljanje, a Biblija je običan rječnik iz kojeg su nestale mnoge riječi čime se aludira na čudnovato satkan društveni sistem koji proteže nacizam, fašizam, komunizam, vrijeme hladnog rata, diktaturu, jednoumlje i represiju. U takvo dehumanizirano društvo dolazi tajni agent Caution iz Vanjskog Svijeta, s neke druge planete predstavivši se kao novinar Ivan Johnson, a zadatak mu je da pronađe izumitelja tog kompjutera i da ga uništi. U poduljem kadru biva uhvaćen i doveden kompjuteru na ispitivanje kojeg potpuno zbuni jer odgovara poetično s intuicijom, a ne samo sa 'da' ili 'ne', 'nula', 'jedan' ili 'dva' što kompjuter ne razumije izvan binarnog sustava, te shvaća da kompjuter ima namjeru osvojiti cijelu galaksiju. Apstrakcija koju film proteže tumačila se na različite načine, no definitivno je subverzivna futuristička satira koja prikazuje granice ljudskog i kompjuterskog poimanja da se čovjek mora osloboditi mehaničkih principa programiranog robota i takvih društvenih sistema. Ovu nadasve zanimljivu distopijsku ironiju koriste također čuveni avangardni metalci iz New Yorka na ovome istoimenome albumu prikazujući vrlo sličnu aktualnu društveno-političku situaciju u Americi od Trumpa do dehumanizacije i Covid-19 krize. Da ne bi prenosili stare reference, u fabulu su ubacili štošta futurističkog iz današnje perspektive, a također su se poslužili neobičnim zvučno-glazbenim, stilskim i žanrovskim figurama koje su uklopili u svoj ionako neobičan svirački afinitet najavivši na pragu novog desetljeća u 21. stoljeću posve novi žanr u okviru metala kojeg su počeli još na prethodnom, sjajnom albumu "Vile Luxury" 2018. godine (na Terapiji dobio 9/10). Prije svega, Imperial Triumphant su ovdje najdalje odmakli u poimanju avangarde u metalu odvojivši se definitivno od kultnih Deathspell Omega, Yakuza, Dog Fashion Disco, Meshuggah, Sigh, Kayo Dot, Portal, dobro i najranijih Celtic Frost i kanadskih Voivod koji su sad ostavljeni dva-tri desetljeća iza aktualnog vremena. Ipak, ovo zdanje su uokvirili s dvije bonus obrade koje se nalaze samo na japanskom izdanju: pjesmom "Experiment" upravo od Voivod s kojom počinje njihov četvrti album "Dimension Hatröss" (1988), te bizarnom "Happy home" The Residents koja je sama po sebi neobičan elektro-akustičan art-punk, a u njihovoj verziji je dobila potpun avangardni pogodak nakon 36 godina (originalno objavljena 1984. na šašavoj kompilacijskoj audio-kaseti "Assorted Secret"). Te dvije pjesme su odjavni, no neslužbeni dio, ali su svakako zaslužile da se nađu ovdje jer je bend već i s ovim odabirom covera pokazao svoju autentičnost ka avangardnim principima. Obrada The Residents je dobila i aplauz tijekom izvedbe koji se koristi u filmu kada se ubijaju prekršitelji zakona, obično oni koji su uhvaćeni da su plakali kad im je netko umro ili su pokazali stanovito slobodnorazumsko mišljenje.



Od uvodne "Rotted futures" s prikazom propalih društvenih i civilizacijskih sistema, ovaj trojac na tanane analizira i de-konstrukciju samog kompozitorskog pristupa šibajući nemilosrdne uspone i padove namjernom atonalnošću odmah sasuvši u uho ogromnu šaržu enigme onim diskofilima koji tvrde da vole sve glazbene žanrove. Doista? Grleno oporo mračno, morbidno i nezemaljski mučno pjevanje gitarista Zachary Ilye Ezrina, te besomučno uništavanje konvencija klasicizma metala, pogotovo blastbeatova na način kako to radi bubnjar Kenny Grohowski kaotičnim prekidima ritma s neograničenim mogućnostima improvizacije i naoko neskladnom svirkom daleko su bliži noir-teatru i jazzu kojeg se tijekom albuma pojavljuje podosta. Uostalom, i The Residentsima se poprilično dugo spočitavalo da ne umiju svirati skladno već da atonalno nabacuju improviziranu progresiju skakajući s percepcije na percepciju bez određenog konteksta, ali to vrijeme je davna prošlost. Basist Steve Blanco umije iskakati neobičnim izbojima iz deformirane u skladnu harmoniju, primjerice u drugoj temi "Excelsior" spiralnim ljestvicama i oktavama razvijajući smisao za pravi jazz-fusion poklapajući se čak i sa završnim dijelom koji odlazi u pocrnjeli industrial. Bezglavi poliritmični set odlupan u "City swine" podudara se s njihovom strategijom iskakanja iz detaljne orkestracije u improvizirani krš, ali i prirodne procese naglih preobrata u imaginarnom Alphavillu.



Još jedan od priloženih video-spotova "Atomic age" od čak skoro 9 punih minuta počinje nježno ispjevanim muškim zborom i pretvara se u antimelodijsko šaranje sa šaputavim vokalima gošće Yoshiko Ohare iz Bloody Panda, također njujorškog benda koji već skoro čitavu deceniju stagnira: 'bezgrješno uništenje/ savršeno izumiranje/ sve će nestati' predstavljajući apokaliptični mehanizam kroz manir znanstvene fantastike monstruoznog sistema demencije i dehumanizacije aludirajući upravo na fašizam, nacizam, kompjutersku kontrolu, nadzor i manipulaciju ljudskim svjetonazorom. Vožnjom od black metala do jazza, "Transmission to Mercury" sasvim neočekivano ambijentalno letargično tritonski počinje klavirskim uvodnikom poput Duke Ellingtona evocirajući baš upravo ono vrijeme blistave jazz scene (trombon je ovdje odsvirao J Walter Hawkes, avangardni jazzer iz NYC, svirao s mnogim zvijezdama poput Elvis Costella, Norah Jones, The Four Tops, Temptations...), ali i eminencija hladnog rata iznenada uskočivši u sablažnjivu black metal baražu gdje se bubanj šegači blastbeatovima udarajući posvemašni kontranapad na jazz način koji nema ograničenja precizirano koncizne tehnike baratanja palicama. Klasičan black metal bubnjar bi rekao da je ovdje sve nepravilno aritmički; jeste, no nakana kompozicije je drajverski prikaz nepredvidljivog kozmičkog putovanja, elem onoga čega nema u filmu. Eksperimentima napucana naslovna tema "Alphaville" slijedi nepravilnu liniju kompozitorske progresije i teško pojašnjivih simfonijskih fragmenata, ali i najharmoničnije destinacije u gitarskim akordima, kao i kaotičan sukob improvizacija s tekstom na francuskom jeziku, pretpostavljam da je originalno uzet iz filma, upravo radi ovog albuma sam ga ponovno pogledao. A još kakofoničnija i kaotičnija je službeno završna "The greater good" praktički bez reda u sveopćem neredu; bubnjevi su odvaljeni po bačvama (ima i klasičnog doboša), ali okosnica je u energiji, središnjem psihodeličnom tremolu, jezovitim vještičjim krikovima u nastavku, te zvrzlanim odjavnim, poprilično lelujavim orguljama, taman za finalni foršpan.

Bend je van svake sumnje dosegnuo kompozitorski, svirački i konceptualni vrhunac postavivši brojne inovacije potpunim otvaranjem slobodnih formata i znakovito velikim otklonima od žanra bez onog stereotipnog transžanrovskog/ crossover/ contemporary pristupa. Preplevši bučni dio New Yorka s jazzom i klasičnom glazbom, ovo je pravi labirint namjerno ugođenih nepravilnih poteza, abrazivnosti, čestih apstrakcija i kakofonija, no obožavatelji "Vile Luxury" svakako će doći na svoje jer je bend otišao još za nekoliko stepenica dalje. Rade slobodno ono što žele, uistinu su raritet, konfrontiraju se sa zakonitostima skladnog muziciranja i ne haje nimalo za ustaljene glazbene principe, a tako mogu napraviti još kojekakva čudesa. U svakom slučaju, ovo je album za detaljne analize i dugogodišnje diskofilske rasprave.

Naslovi: 1.Rotted futures, 2.Excelsior, 3.City swine, 4.Atomic age, 5.Transmission to Mercury, 6.Alphaville, 7.The greater good, 8.Experiment (bonus, Voivod cover), 9.Happy home (bonus, The Residents cover)

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 24/10/2020