E, ovo me vraški zanimalo... Kako ova avangardna njujorška trojka svira uživo...

Do sada nismo imali prilike čuti uživo niti njihove velike uzore, francuski Deathspell Omega koji se strogo kriju od javnosti, pa niti ne održavaju koncerte, ali zato ovaj trio itekako održava nastupe, a u ovim pandemijsko-izolacijskim vremenima su u čuvenom Slipper Room (legendarni variety teatar u New Yorku) gotovo bez ikakvih gostujućih glazbenika izveli jednosatni performans s 5 pjesama fantastičnog albuma "Alphaville" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30163 (2020) i 3 s ništa manje slabijeg "Vile Luxury" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29354 (2018). Kažem gotovo bez gostujućih glazbenika jer im redovito na studijskim radovima učestvuje čitava armada duhača, a oni su ovdje prisutni tek u finišu "Transmission to Mercury" što se pretapa u veličanstvenu "Swarming opulence", zasigurno jednu od najraskošnijih im u kompletnom opusu (na mojoj best-of listi 2019. bila je no.7). Elem, radi se o čistoj svirki gdje tu i tamo basist Steve Blanco odigra poneku rolu na klaviru i synthu, a ovako lišeni pripomoći čitave proširene sekcije i pjesme su dobile drugačije aranžmane za koje je hipoteza da tako djeluju i na tour nastupima, što znači da je u igri samo gitara, bas i bubnjevi.



A, majko mila šta ga deru, to je čista fantazija skoro za nepovjerovati koliko su tehnički vješti da mogu svirati i raditi što god požele dokazavši da sva ona studijska čudesa na albumima itekako umiju istovariti u živom zvuku. Ukupno tih 8 pjesama predstavlja ih u savršeno kreiranom miksu gitarskih čudnovatih kvarova, struganja, eksperimenata i eksplozija, te jezivo režavih reverb vokala Zachary Ilye Ezrina u srazu gromoglasnih Blancovih basova, te proždrljivo kaotičnih bubnjeva Kenny Grohowskog tvoreći ludilo genijalnosti u kome ima uistinu svega i svačega, ali nema onog klišeja u koji upadaju ama baš svi rockeri - repeticija. Čudnovato je kako ova trojica uspiju tu atmosferu tehničkih vještina snimljenih u studiju prenijeti na pozornicu; iskreno govoreći, ovako niti pokojni Zappa nije uspjevao uz sve one sulude fantaziste od glazbenika iz kaosa i kakofonije izvući senzualne, a istovremeno i opake i angažirane pjesme.

Od prve "Rotted future" sa zlokobnim elektronskim drone uvodom nalemljenim na psycho drive s razbarušenom metal-funk/ groove avangardom, odmah pokazuju svu svoju sviračku spretnost, a sad, ti bokca, da li poput svirača Kayo Dot koriste note, ne bih znao, no zapamtiti sve ove tonove i odsvirati ih je opet tema za široki esej s kojime bi se komotno moglo i diplomirati na glazbenoj akademiji. "Atomic age" počinje škriputavim pjevanim sampleom muškog zbora, šteta, nema Yoshiko Ohare iz Bloody Panda, a onda ga se rešeta antimelodijskim disharmonijama apokalipse monstruoznosti. Nije sad bitno da li ste gledali futuristički film "Aphaville" Jean-Luc Godarda iz 1965., ali ovdje se jako zorno može osjetiti sva moć nacizma, diktature, hladnog rata, jednoumlja i represije iskrcane u 8 i pol minuta čiste metal avangarde.



Preskok na pretprošli album uprizoruje morbidan "Chernobyl blues" (moj no.2 2019.), pravi klasik benda u kome ispoljavaju sve svoje luđačke potencijale od laganog do abnormalno urnebesnog, kaotičnog i abrazivnog, a onda nakratko urone u sentimentalnost New Yorka slavnih jazz dana uvodnikom u "Cosmopolis", da bi se opet vratili u kakofoničan jazz impregniran novom psycho drive rundom. "Alphaville", ta čudnovata eksperimentalna i u svim pogledima nepravilno linijski postavljena kompozicija teško uhvatljivih kompleksnih poriva, kao da nitko nikoga u bendu ne sluša, a ustvari itekako se dobro razumiju, kemijski je kaos kakvog su znali napraviti beogradski Šarlo Akrobata i bristolski The Pop Group. Možda pretjeravam, ali Imperial Triumphant su im po mom mišljenju pravi konkurenti na vrlo sličnom terenu s drastično moćnijim zvukom. Zadnji dio proteže i The Birthday Party ludilo odfrljeno na 'volume max'.



Izvlačenje prošlosti ponovno je prisutno u klavirskom uvodniku spomenute "Transmission to Mercury", a finiš ovog iznimno neustrašivog live remek-djela je "Greater good", smrvljena neuroza nereda ovog, prošlog i budućeg svijeta. Konceptualno gledajući, ovo je jedan od najboljih live albuma svih vremena: bend se ne bahati nekom best-of set listom, već kurentnim sadržajem sa zadnja dva albuma prikazavši se u istinskoj snazi, kondiciji i nevjerojatnoj sviračkoj potkovanosti. Čudesni su, te bi trebalo na listu budućih koncerata zakazanih po Europi od lipnja do rujna 2022. (Poljska, Češka, Škotska, Francuska, Norveška...) dodati i Hrvatsku. Ovo što su prikazali na ovih 57 minuta je neprocjenjivo bogatstvo veličanstvenosti heavy metala koji njihovom zaslugom navelike odudara i odskače od svih standarda proširivajući ogromne vidike za budućnost. Ustvari, ovako i treba izgledati budućnost metala.

Naslovi: 1.Rotted futures, 2.Atomic age, 3.Chernobyl blues, 4.Cosmopolis, 5.Alphaville, 6.Transmission to Mercury, 7.Swarming opulence, 8.Greater good

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 30/11/2021