Pogledajte ih: samo su trojica. Bazična postava - gitara, bas i bubnjevi, a već po šesti puta na cjelovečernjem albumu rade čudesa kao da ih je petero, šestero, sedmero i još armija raznih glazbenika. Genijalci. Židovi iz New Yorka koje još uvijek milijunska ekumena metalaca nije prokljuvila, ni prihvatila. Zašto? Jer su možda preteški i prekomplicirani, prezahtjevni, previše jazz, previše experimental s avangardnim skokovima. I osim toga, nemaju onaj klišej 'groove & riff'. Njihove tekstove ne može narod skandirati, totalno su nekomercijalni i priglup metalac bi zapazio da 'kvare' glazbu. Eh, tja. Neobičnost i ekstravagancija ovog trojca odmah mi je zapela za uho kada su 2018. objavili onaj sjajan treći album "Vile Luxury" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29354 za tada agilan francuski Throatruiner Records, a od tada su neprekidno napredovali i iznenađivali svojim artističkim stilizacijama, naposljetku, gledao sam ih konačno u zagrebačkoj Močvari www.terapija.net/koncert.asp?ID=31506 14/06/2022, ali taj dan sam toliko bio umoran od posla da nisam imao snage niti se dignuti s barskog stolca u dvorištu kluba, mislim da čak niti pivo nisam popio, a koliko sad gledam i razmatram na to, to mi je jedan od najboljih klupskih koncerata u ovome stoljeću. S ovime trojcem nema bezglavog manipuliranja i pucanja na zicere: oslobođeni su bilo kakvih predrasuda u vlastitom umjetničkom kaosu kojeg čvrsto drže pod kontrolom redovito se obraćajući na surove, turobne i sjebane identifikacije 'nekih', bolje rečeno, 'naših' dekadentnih urbanih života u betonskoj džungli koje oni vide i doživljavaju iz nekoć glavnog grada na svijetu gdje žive. Ovdje je centralna uloga ponovno fakcija najznačajnijeg grada od prije 100-tinjak godina: žene, prostitucija, alkohol i pušenje. Prohibicija. Zabrana. A s druge strane opijum i heroin se tamanio u neograničenim količinama. "Goldstar" prikazuje licemjernost Amerike u pogodnom trenutku kada je Trump ponovno došao na vlast i adekvatan je artistički odgovor na sve što slijedi. I vidi, drugi dio imena benda ima asocijaciju na vodećeg američkog nacista...



U umjetničkom aspektu, ovaj album se nadovezuje na povijesnu raskoš New Yorka 30-ih godina prošlog stoljeća prikazane na onome sjajnom djelu "Alphaville" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30163 (2020) s metaforama na istoimeni kultni film Jean-Luc Godarda iz 1965. čija se radnja odvija na distopijskoj planeti. Ovdje su Imperiali fokusirani na estetsku napetost današnjice stilskim igrama disonantnog black/ deatha u različitim, smrdanim tempovima kao da je pad civilizacije doslovce tu iza prvog ugla, a narod se prepušta hedonizmu dionizijskog uzbuđenja i kaotičnog trenutka samozadovoljstva gdje je apsolutno nebitno tko-što-kako-kome-zašto i čemu. Totalni fajrunt - kolaps pred rasap sistema, društva, civilizacije i svijeta. Bogata elita drži sve konce u rukama puneći svoje bankovne račune na financijskom opismenjivanju uživajući u svojim poduhvatima, a ispod svjetlucave kože su podložni truleži i kataklizmi: srčani/ moždani udar doživi poprilično njih (znam nekoliko primjera iz osobnog iskustva), pa možemo se slobodno zapitati - ima li bolji i adekvatniji, moderniji i avangardniji bend današnjice da prikaže ovakvo mešetarenje prokletog kapitalizma kroz sofisticiranu prizmu koja, iskreno rečeno, nije za svakoga?



Još najbolji lirski odgovor jest jedan od 4 singla "Hotel Sphinx" s moćnom demagogijom o izvanrednom zabavljaču, politički slavnoj osobi koja slavi smrt u miru takozvane mladosti i prošlih, slavnih i ponosnih decenija silovajući čak i vlastitu elitu veličajući Sotonu koji će, bez brige, popraviti ovaj svijet. Trump popravlja ovaj pokvareni svijet s novim nacističkim uređenjima. 'Hail Satan my child/ don't worry, he will fix it'. Maskiran, odjeven, pomlađen, provovjeda životno uvjerenje uz kameru, akciju i eter uživo. To ne može niti naš Plenković koji nas je opljačkao pretvorbom kune u euro. Trump je slavan kod lakovjerne publike u mrtvačnici svih koje je poslao pod zemlju za slavu i čast velike Amerike. I još će ih poslati, najviše mladih pod USA zastavom najblesavijih filmova s kojima Hollywood zaglupljuje i sebe i ostatak svijeta, a zna se, prst pozitive ili negative nisu dignuli 1991. kad se raspadala Jugoslavija, tamo neka bezvezna država u Europi ili možda Aziji? Ili na sjeveru Afrike? Ma, bila je dio Sovjetskog Saveza, rekli su balavci iz Bijele kuće.



Bendov pristup s rada na rad impresionira nepredvidljivošću: dok su na prošlom EP-iju "Covers Collection" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32857 (2023) pokazali sofisticiranu provokaciju obradama Dizzy Gillespiea, Radiohead, Metallice, Rush i Wayne Shortera, ovdje je proces skladanja otišao u sasvim drugačijem smjeru. Već sama uvodna "Eye of Mars" je protkana snimcima radio programa napadajući neizvjesnu budućnost bombardiranjem gitarskih strugotina, bubnjarskim lomovima, prekidima, namjernim nezgrapnim koracima i kovitlanjem neočekivanih ritmova, takoreći zbrda-zdola stvarajući potpuni nered s najmračnijom zlobom, naredna "Gomorrah nouveaux" počinje plesnim taktovima kao da će se ušaltati u latino-flamenco/ valcer-polku (!), međutim sve ode u brutalnu agresiju žestokog riffa sa cirkusantskim spiralama klavijatura prikazavši 'novu Gomoru' sasuvši sumpor i vrelu sol s dozom isprekidanog, atonalnog funka na bas gitari.



U "Lexington delirium" s mračnim staccatima uz odjek sirene gostuje Tomas Haake, bubnjar Meshuggah, a isto tako i u "Pleasuredome" i to u duetu s još jednim znamenitim dobošarom - Dave Lombardom, bivšim Slayer-om, a sadašnjim članom čak 5 bendova, između ostalih Mr. Bungle i Misfits. U određenu ruku, ove dvije su pjesme povezane, mada odvojene s nekih 10-11 minuta fabule. Prva je tamni prikaz čudovišta i sivih eminencija reflektirajući nepovjerenje u otrcane fraze 'biti će bolje' gazeći po jazz terenu s progressive aditivima kojima se teško oduprijeti, posebice zbog psihodeličnog finiša, dok je druga specifičan jazz fusion udaraljkaške manije sa čak 3 bubnjara! Možda su ga i pretjerali krivudajući kojekuda, kako se kome prohtjelo. Jedan dio čak podsjeti i na Santaninu sekciju perkusionista odlutavši u world-music, no ova stvarčina je totalno teška i preteška za standardnog ljubitelja deatha i technical deatha.



E, a najluđi dio je nekih 40-ak sekundi brutalnog grindcore galopa "NEWYORKCITY" s urlajućim, neandertalskim krikovima Yoshiko O'hare iz zaboravljenih doom majstora Bloody Panda nastavivši u tek desetak sekundi duljoj naslovnjači "Goldstar" revalorizirajući snimak radio reklame za cigarete iz 30-ih godina prošlog stoljeća aludirajući na oblak gljive atomske bombe potpuno razvodnjenom fabulom, onom tipičnom za apokaliptične filmove s tematikom hladnog rata 50-ih. Ove dvije pjesme se mogu shvatiti kao predah s pomanjkanjem kreacije, ali se zauzvrat na samom kraju albuma dobiju tri elegantne teme: prvo mučna "Rot moderne" s homogenom death ofanzivom u de-kompozicijskom jazzy raspadanju; sjetite se, na zagrebačkom koncertu su priuštili sijaset sličnih razaranja, jedan lik me pitao'kaj je ovo neki tribute Šarlo Akrobata?', ha-ha-ha. Zatim dolazi spomenuta "Pleasuredome", a na kraju klavirski prošarani ambijent "Industry of misery" s brojnim kompleksnim zavijutcima u trajanju od 7 i pol minuta gdje se mogu osjetiti trenuci Dream Theater i klimaks Led Zeppelin bluesa s proto-doom relacijama The Beatles "I want you (she's so heavy", bješe to s onog "Abbey Road" klasika iz 1969. kada fab four na omotnici hodaju preko zebre. Ih, tja, tu je i poanta, zar ne? Yoko Ono je bila inspiracija Lennonu za ovu stvar koja je trajala također 7 i pol minuta (točnije 7.47), a album je bio predzadnji najavivši skori raspad koji je, kao i fabula ovog albuma čekao baš upravo iza prvog ugla.

E, sad u konačnici, koliko ovaj album ima kreativne snage? Nebitan je komercijalan doseg, jasno da ga neće uzeti fanovi Maidena, Cradle Of Filth, Bring Me The Horizon, Metallice, a pogotovo AC/DC ili našeg plagijatorskog Thompsona kojeg slušaju i štuju svi seljaci r'n'r 'Hrvati svijeta, ujedinite se'. Za njih je ovo špansko selo Muje iz Doboja koji razumije 'tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac'. Estetski gledajući, ekipa ovih njujorških avangardnih freakova je, koliko mi se čini namjerno zaobišla središte gravitacije i tradicionalne kadence uzlazne progresije penjući se poput Sizifa odabravši jako težak put nadahnut sporogorećim štapinom. S koje god strane da se sluša i promatra, napravili su vlastitu, transcedentalnu zabavu na račun američkog prokletstva ugroženog nacističkim mjerama i ograničenjima povukavši ne više najmoćniju državu na svijetu u jako dobro poznat ekonomski i politički ponor. Podsmjehnuli su se ironično i prosvjetiteljski, malo se koji put ponegdje i previše ponosno zakukuljili ispod zvučnih plašteva i poetskih maski, onih preteških za seljo-beljo rezonance koje im sprečavaju proboj kod široke audijencije i sad, treba biti razuman. Da li je ovo novo remek-djelo Zacharyja Ezrina i ekipe, ne bih znao jer je album uistinu čudan i divlji od početka do kraja, ali mislim da nisam usamljen u vlastitom mišljenju. Moguće da je ovo 'pristupačan' album za one koji nisu do sada upoznati s opusom i stilom benda, ali za mene je još jedna njihova poslastica.

Naslovi: 1.Eye of Mars, 2.Gomorrah nouveaux, 3.Lexington delirium (feat. Tomas Haake), 4.Hotel Sphinx, 5.NEWYORKCITY (feat. Yoshiko O'hara), 6.Goldstar, 7.Rot moderne, 8.Pleasuredome (feat. Dave Lombardo & Tomas Haake), 9.Industry of misery

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/04/2025