Gotovo punih 20 godina ove nekoć detroitske legende (odavno stacionirane u New Yorku) mirovale su od skladanja novih pjesama. Na rijetke i vrlo škrte informacije s njihovog zvaničnog weba što su pristizale na kapaljku, dalo se naslutiti da i nemaju osobitu inspiraciju, a niti volju za stvaranjem nečega novoga, ali su zato intenzivno nastupali rašpajući po staroj pjesmarici provjerenih aduta. Tako su od posljednjeg studijskog, potpuno nezapaženog albuma "Curse of the Hidden Mirror" (2001) koji isto kao i prethodna dva "Cult Classic" (1994) i "Heaven Forbid" (1998) nisu ostvarili ama baš nikakav plasman na listama prodaje, te svoje koncertne zapise oivičili sa 4 živa albuma uglavnom slavljeničkih i obljetničkih konotacija poput 40. rođendana milijunski uspješnog albuma "Agents of Fortune" (1976, USA no.29, UK no.26) ili 45. obljetnice od prvog nastupa u Londonu koji im je širom otvorio vrata uspjeha u Britaniji i Europi. A još su od 2017. pripomenuli kako su počeli raditi nove pjesme za mogući povratnički album kome je trebalo, evo pune tri godine do konačne realizacije pri čemu je glavni vokalist i gitarist Eric Bloom izjavio kako ih je masno koštao rad na njemu i da bi radije otprašio čitavu turneju nego li radio album kojeg možda nitko neće niti kupiti. A drugi vitalan član, također vokalist i ritam gitarist Buck Dharma je nadodao da bi bila sramota odustati od zacrtanog koncepta koji se temelji na staroj pjesmi "Shadow of California", točnije stiha 'The symbol remains' s albuma "The Revolution by the Night" (1983, USA no.93, UK no.95) jer im je po prvi puta pomanjkalo adekvatnog plana oko fabule budući da im je glavni tekstopisac i menadžer Sandy Pearlman umro 2016. Ovaj puta im se pridružio novelist John Shirley koji im je napisao 5 pjesama, Donald Roeser iliti Buck Dharma potpisuje 6, Zeke Roeser 1, tu su još kao stihoklepci Richard Meltzer, Jeff Denny, Ira Rosoff i James Wold, a u postavi se po prvi puta na albumima pojavljuju mladi Richie Castellano (rođen 1980) na klavijaturama i gitarama (jedno vrijeme je na koncertima svirao bas; prvi nastup s njima imao je 18.IX 2004.), te bubnjar Jules Radino. Basist Danny Miranda ih je napustio još 2004., no vratio se 2017. kad je saznao da se konačno stvaraju nove pjesme. Braća Albert Thomas i Joseph Bouchard su ih napustili još koncem 80-ih, a originalni klavijaturist i povremeni gitarist Allen Glover Lainer je umro 14.VIII 2013.



Kao što su kroz karijeru imali običaj mijenjati stilove od albuma na album (a uglavnom se zadržavajući na teritoriju hard rocka), ovih 60 povratničkih minuta po svemu sudeći je zamišljen i kao stanoviti omaž kompletnom opusu; gotovo da je po svaka od 14 pjesama posvećena jednom od 14 dosadašnjih studijskih albuma ispreplećući mnoge reference koje su ih krasile u pojedinom dijelu karijere ili pripadajuće faze. Stoga uvodna "That was me" je odmah najjača i najčvršća, uronjena ne samo u moćan hard rock već i thrash metal kome su djelomice kumovali zahvaljujući ogromnom utjecaju na klasični heavy i pojavu NWOTBHM ( u vrlo sličnom maniru je i pretposljednja "There's a crime"). Prvi singl i video "Box in my head" je pak standardnog rock formata ponuđenog za moguću radijsku promociju uz intrigantno humoreskni tekst o ženi - spletkarici koja hrabro i znatiželjno širi svoje čari s nepoznate pozicije.



Naravno, kroz karijeru su imali i laganijih tema, pa je tako to ovdje "Tainted blood" (pjeva je Castellano!) kakva po svemu odgovara komercijalnim meštrima poput Foreigner ili Status Quo (a i pripadajućim hard-rock baladama). Jedno veće iznenađenje je "Nightmare epiphany" s daškom rocka 60-ih i stilizacije rasplesanih Steely Dan komada (poput recimo "Reelin' in the years" ili "Bodhisattva") o besomučnim srednjoškolskim danima ludih vožnji ljetnim noćima iz kojih se redovito izrodilo nešto opako loše, zlokobno i pogibeljno, dok se na teži i onaj specifično hladni zvuk ponovno vraćaju u epskoj "Edge of the world" (s progressive zahvatima), te u dvije ponajbolje "Stand and fight" koja bez većih problema može stajati na bilo kojem Black Sabbath, Iron Maiden ili Judas Priest albumu i "The alchemist" u kojoj se ponovno služe progressive principima s mračnim opsesijama teatralnih dana Alice Coopera prizivajući vlastitu čuvenu temu "Astronomy" koju je obradila Metallica.

Album ima još sijaset raznolikih stilova poput poletnog rockabilly-countryja "Train true (Lennie's song)", gothic-rocka "The return of St. Cecilia", standardnog hard-rocka "The machine", pa čak i umjerenog radiofoničnog pop-rocka a'la The Eagles/ Tom Petty u čudesno subverzivnoj "Florida man", sentimentalnoj "Secret road" ili završnoj "Fight".

Neopravdano bi se sad moglo komentirati o ovome zdanju jer su očekivanja različita: nekome ovdje ima možda premalo heavy zvuka, čarobiranja, mistike, mitologije, metafizike i onog rekla-kazala, a nikad dokazanog sotonističkog zazivanja, drugome premalo gothica, nekome možda previše hard rocka, a premalo progressive rocka, nekome su umjerene pop-rock teme suvišne i tako redom, no ovo sve jest bila poznata simbolika koja se često znala koristiti i u horror filmovima, najčešće eksplicitno sofisticirane. Čak su i John Carpenter i Stephen King zahtijevali isključivo njihove pjesme u svojim filmovima jer su pronalazili za shodno ono što im je odgovaralo u zadanim trenutcima pokazujući se daleko kompetentnijim od samih fanova. A zna se još od davnih 70-ih da Blue Oyster Cult pjesme, pogotovo liriku valja shvatiti i prihvatiti s rezervom i oprezom jer u njima ništa nije sigurno onako kako se čini. Tako niti ovaj put.

Naslovi: 1.That was me, 2.Box in my head, 3.Tainted blood, 4.Nightmare epiphany, 5.Edge of the world, 6.The machine, 7.Train true (Lennie's song), 8.The return of St. Cecilia, 9.Stand and fight, 10.Florida man, 11.The alchemist, 12.Secret road, 13.There's a crime, 14.Fight

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/10/2020