Iako odavno više bendovi kova Blue Oyster Cult i pripadajuće generacije nisu velika stvar izuzev ako nije riječ o Black Sabbath, Ozzyju, Robert Plantu, Alice Cooperu ili Iggy Popu, ne može se osporiti da im je prvi album nakon skoro 2 decenije diskografske pauze, "The Symbol Remains" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30132 (2020) donio kakav-takav uspjeh. Poslije gotovo 3 i pol desetljeća su se ponovno pojavili na listama najprodavanijih, doduše USA no. 192, dok su u Njemačkoj po prvi puta dospjeli na spisak tržišno potentnih zauzevši no. 39, te su osokoljeni tom spoznajom ipak odlučili napraviti još jedan, kako kažu zadnji album nakon kojeg se definitivno povlače u penziju. Njihov manager Steve Schenck je čeprkao po arhivi pronašavši brdo pjesama koje nikada nisu objavljene, te su rijetko svirane, pa je odlučio da nešto napravi s njima. Snimci su bili krhki na originalnim magnetofonskim trakama koje je prvo trebalo restaurirati za upotrebu kako ne bi popucale jer su se neke od njih već zapekle i polijepile, no neke se nisu mogle spasiti. Prvo je bilo zamišljeno da se remasteriraju i remiksiraju jer najstariji zapisi datiraju iz perioda kada su objavili drugi live "Some Enchanted Evening" (1978., prodan u milijunskom tiražu) i pripremali se za studijski album "Spectres" (1979), pa sve do 2016. kada su se ponovno okupili u svrhu stvaranja novih pjesama. Sam Donald Roeser iliti Buck Dharma, glavni gitarist i vokalist je na ovu ideju reagirao vrlo oprezno jer gotovo sve te pjesme nije svirao više desetljeća, a neke od njih nikada nije svirao nakon što su snimljene. Kaže da se ponovno vratio u staru drvarnicu gdje je većina tog materijala nastajala kako bi osjetio tu čar drugačijeg načina svirke i drugačijeg načina razmišljanja, tada je bio u dvadesetim godinama života, imao je vatrene prste, a sada, kako je sam izjavio mnogo toga više ne može odsvirati s takvom konciznošću jer mu se i sam stil svirke znatno promijenio od tada, ali mu je zato bilo zabavno smišljati nove dijelove tih starih pjesama. Shodno tome, ovdje se nalaze nove verzije tih starih pjesama, friško su odsvirane i adaptirane na principu ove ostarjele ekipe da ih mogu izvoditi uživo na promotivnoj turneji, a ne, kako reče drugi gitarist Eric Bloom 'šta će nam ona virtuoznost iz mladih dana koju više ne možemo ostvariti, a uostalom, tada je i postava benda bila drugačija'. U ovoj postavi (ista koja je snimala i prethodni album) oblikovano je 12 pjesama vrteći se oko rock and rolla počevši od uvodnog blueserskog hard-rock boogie drajveraja "Late night street fight", natruha rockabillyja u temperamentnoj "Cherry" preko onog vrlo dobro poznatog sablasnog misticizma najdulje "So supernatural" (punih 6 minuta) nalik Bowievim mračnim raspoloženjima, da bi se prvi dio albuma zaokružio jednom od 3 obrade - "We gotta get out of this place" The Animals u stilu The Stranglers s velikim učešćem klavijatura.



Drugi dio otpočinje funk "Soul Jive" koji je bio skladan vjerojatno negdje u vrijeme new-wavea, jer je pokojni klavijaturist i gitarist Allen Lainer živio s Patti Smith u to doba (poprlično miriše na kombinaciju ranih Talking Heads, Blondie, a i Patti Smith), a onoga po čemu su imali adekvatno prepoznatljiv trade-mark, to jest hard-rock/ metal, ovdje je tek sporadično prisutan u "Gun" i "Shot in the dark" koja ustvari počinje jazzy uvodnikom o privatnom detektivu što istražuje ubojstvo. Taj drugi dio albuma zaokružuje sentimentalka "The only thing" pod primjetnim utjecajem Steely Dan što će reći da zasigurno datira iz kasnih 70-ih godina.

Full LP:



Zadnju trećinu otvara obrada MC5 "Kick out the jams" u garažnom punk izdanju gdje je Buck Dharma ubacio i gitarističku dionicu "Ramblin' rose" nastavivši u čvrstom hard-bluesu "Money machine" i gothic-rocku "Don't come running to me", a na koncu dolazi akustična veselica "If I feel" kao obrada slabo znane pjesme The Beatles iz 1964. što se kao singl plasirala na skromno USA no. 53. Za sve ove pjesme teško je uopće naslutiti kako su zvučale u tim originalima, te što je mijenjano, a sam naziv albuma vjerojatno dovoljno govori da su sve ovo priče dalekih duhova iz slavne prošlosti kada su imali mnogo uspjeha prodavši oko 25 milijuna ploča širom svijeta.

Da su neka druga vremena za r'n'r, ovdje bi bilo moguće ostvariti i poneki hit-singl, ali s obzirom da je prethodni album unatoč srdačnom dočeku kritike naišao na tišinu u medijskom eteru jer, zašto bi se vrtjele nove stvari kad se ionako mogu po milijuniti put okretati provjereni izlizani ziceri jerbo glazbeni urednici ne vole napajat i informirat publiku s novim izdanjima izuzev ako nisu vrhunski top hit. A kako bi i mogli biti ako ih se ne promovira i ne vrti na radiju... Uostalom, danas malo tko od komercijalnih medija polaže pažnju na rock, a ovdje bi se pronašlo sijaset toga jer ima šmek starine arhivskih heroja koji se ionako bezgranično mnogo vrte i emitiraju. Nisam spomenuo, a naravno, podrazumijeva se, svi autorski tekstovi su mistični, okultni, čudni, sofisticirani, mračni, baš onakvi kakvi i Blue Oyster Cult jesu uvijek bili u inspiraciji za metal, gothic, dark i alternativu, te ako im je ovo uistinu posljednji album za oproštaj od bilo kakvih daljnih kreacija, onda je ova 57 godina dugačka karijera s mnogo hiatusa okončana dostojanstveno i sa velikim, vrlo ugodnim radiofoničnim stilom. Pa tko zna, možda se i zavrti nečijom dobrom voljom barem nešto od ovih 40-ak minuta.

Naslovi: 1.Late night street fight, 2.Cherry, 3.So supernatural, 4.We gotta get out of this place (The Animals cover), 5.Soul jive, 6.Gun, 7.Shot in the dark, 8.The only thing, 9.Kick out the jams (MC5 cover), 10.Money machine, 11.Don't come running to me, 12.If I feel (The Beatles cover)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/04/2024