Ne vjeruj pijancu i đankozi kada kaže i obeća da 'neće više' i da 'ide doma'. Vratio se on nazad, još žešći i agresivniji, ali nakon 30 godina za šankom sa dilerima došao je po 'putnu'. Prvu. Biti će ih možda još. A tada razum prestaje.

Al Jourgensen više niti sam ne zna šta će i kuda bi sam sa sobom. Rekao je da svoje 'ministarstvo' definitivno raspušta nakon trilogije albuma inspiriranih mržnjom prema Bushovoj politici ("Houses Of The Mole", 2004, "Rio Grande Blood", 2006, "The Last Sucker", 2007), a nakon toga je svoju oproštajku od benda upriličio kroz kompilacije, jedan live i dva cover albuma ("Cover Up", 2008. i katastrofalnog "Undercover", 2010). I kada smo se svi već ponadali da su Ministry upokojeni za sve vjeke vjekova jer im je zadnji studijski album "The Last Sucker" doživio fijasko prodavši se u nešto više od 5.000 komada, te kada smo pomislili kako će Jourgensen konačno početi raditi 'nešto' što dolikuje glazbeniku koji ima 50 i kusur godina (a možda se i smiriti), evo ti stare ofucane izdrogirane junkoza podrtine nazad i to u klasičnom industrial thrash stilu pod starim imenom. Kome to više treba? I tko uopće žudi za 'novim', 12. Ministry albumom?

Omot i naziv ovog (zlo)djela dovoljno upućuju na sadržaj koji se nalazi iza 57 minuta materijala nastalog kroz četveromjesečni studijski košmar o kome je Jourgensen natrabunjao svašta. Od toga kako je Bush nestao s pozornice pa je dobio inspiraciju za nešto 'novo' (što se još i može shvatiti), da rade revoltirani album protiv country glazbe koja je pojela r'n'r scenu, da će ovo biti najžešći Ministry do sada jer su puni energije, pa sve do toga da je "Relapse" stoner album. Stoner?

Uh, Bože moj... Jedina stvar koja ima nešto sa stonerom je predposljednja "Bloodlust" i to je uz činjenicu da ovo jest najžešći Ministry album jedina teza koja stoji. Ovo sve drugo izvaljeno u pijanom, napušenom, komiranom i indisponiranom izdanju se jednostavno mora zaboraviti, te ako je ikako moguće, oprostiti starom Alu (Bandyiju, hahaha) jer on više stvarno ne zna šta uopće govori, a možda niti o čemu je razmišljao dok je pisao pjesme. I da stvar bude tragičnija, upravo je ta pjesma "Bloodlust" jedina po čemu će ovaj album ostati u sjećanju jer totalno odudara od ostatka materijala sa svojim, pa recimo stoner-metal/blues riffovima, raširenom melodijom, synthovima i iznenađujuće 'čistim' vokalnim arijama u refrenu. Možda je i bilo istine u tome da je htio napraviti stoner album ako je ovo bila jedna od prvih snimljenih pjesama, ali potom se posve izgubio vrativši se na stari utabani, ovaj puta vrlo žestok kolosjek.

Između ovih 11 više thrash-metal nego li industrial skladbi može se pronaći i poneki zanimljiv detalj poput uvoda u prvu pjesmu "Ghouldiggers" gdje Jourgensen vrši monolog o svojem viđenju današnjeg rockerskog show-biza kojeg su upropastili menađeri odvevši u smrt Jimi Hendrixa, Jim Morrissona, Janis Joplin, Kurta Cobaina i Amy Winehouse, dodavši da je on sam imao tu sreću da nije na taj način skončao život. Singlovi "Double tap" i "99%" imaju nekog šarma; prvi je sasvim sigurno najžešći u karijeri Ministry, a drugi je smišljeno himničan '1,2,3,4,5,6,7,8,99 percenters/ hey, hey, hey, hey' sa gothic-industrial potkom. Međutim, kada bi napravili jingle-trailer, reklamu, spot ili bilo što slično, te uzeli osnovne uzorke svake pjesme, čitav album bi se komotno mogao sažeti u jednu minutu s nekih 7-8 klasičnih distorziranih legato thrash riffova i nekoliko izrazitijih refrena.

Inače, tokom čitavog albuma Jourgensen vrši svoje monologe (čak znatno manje vrišti nego inače), no kako ionako nikada nije imao duboke tekstove, značenje istih su ovaj puta u nekakvim plitkim štosevima, ima tu i političkih angažmana, prosvjeda protiv Wall Streeta (u singlu "99%") ili loših, ma skroz blesavih lingvističkih fora poput 'I relapse/ you lapse' (otprilike: ja ponovno griješim, a vi me slijedite). No, čisto sumnjam da je itko spreman upasti u njegovu jamu koju si je sam iskopao jer sve ovo djeluje smiješno i budalasto, od prosječnosti do neugodnosti pred pijanim i blesavim čovjekom kome su alkohol i droga oduzeli um.

Jadno je da su Ministry nakon svega što su bili u 80-im i početkom 90-ih kada su uistinu bili nešto posve novo i originalno spali na običnu šarlatansku zafrkanciju punu plitkih, uglavnom drogiranih štoseva i trivijalnih priča sa šanka na fajruntu. Jest, muzika, zvuk i produkcija im još uvijek ima potencijalnih atributa, ali odavno više to nije ono što je bilo i što bi trebalo biti. Može on pričati šta god hoće, pa čak pridobiti i nekog neupućenog tinejdžera na konto završnog elektronskog remiksa "Relapse (Defibrillator mix)" sa repetirajućim stihom 'pušite marihuanu', ali teško da će s ovakvim 'povratničkim' albumom ikome od stare publike pružiti nešto više od vlastite samoironije.

Na ona tri prethodna angažirana trilogijska albuma još je bilo neke priče i konkretnosti o Bushu, pa čak i eksperimenata koji su upućivali da Al ipak ima poneku funkcionalno opravdanu živuću sivu stanicu, no ovdje se to pretvorilo u takav repetirajući thrash zamor kakvog ne bi poželjeli niti naši demo bendovi kojima ne bi niti nakon 2-3 gajbe pive i 20 jointa palo na pamet da pišu ovakve glupe tekstove. Evo, samo još jedan primjer... Premda se naša kultura i običaji umnogome razlikuju od američkih, stih 'it takes a whole pack of wolves to take down a moose' - 'potreban je čopor vukova da se obori jedan los' (iz uvodne pjesme "Ghouldiggers"), presmiješna je, patetična i preblesava Jourgensenova metafora na samog sebe, ono kao 'menađeri i industrija mene neće slomiti, dovoljno sam jak da opstanem'.

Ako je itko potencijalni kandidat da nastavi onaj niz samoubilačkih destruktivnih r'n'r i show-biz tragedija, onda je to on.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 12/04/2012