Možemo svi skupa drobiti po Al Jourgensenu da je svašta, pričati priče o njegovom raskalašenom životu kojeg prodaje za jedan dobar fix svakodnevno po nekoliko puta (okey, sam tvrdi da je to daleka prošlost, hm?), a možemo se i gložiti da su Ministry a) metal, b) punk, c) industrial, d) electro, e) thrash-metal.

Svaka od ovih opcija je slobodna za razglabanje jer je Al još u vrijeme prvih radova iz ranih 80-ih preferirao elektroniku i hipnotičke ritmove Kraftwerk i Cabaret Voltaire, uostalom povijest Ministry je nužni dio r'n'r kulture koju mora znati svatko. 1992. kad su objavili onaj čuveni i legendarni album "Psalm 69", na Radio Đurđevcu sam pustio nekoliko pjesama u svojoj emisiji "Audio Ring" rekavši 'ovo je najbolji bend na svijetu' jer mi se pod kožu zavukao taj njihov minimalistički pristup prema svakoj pjesmi s obilatom agresijom podebljanom gitarskim riffovima, elektronskim harmonijama i thrash ritmikom koja je razarala daleko više nego tada grunge ili trance-techno. Kolega s Radio Koprivnice, mislim da je legendarni Slukić što je svirao s Mandrakom u Warwaltz ih je pustio nekih tjedan-dva kasnije rekavši da su 'techno-thrash', a jedan drugi kolega, strastveni oi!punker kojeg smo zvali Telec, također iz Koprivnice, inače je bio vojno lice u koprivničkoj kasarni, svaki puta je otkidao na hit "Just one fix" kad bi ga pustio u ondašnjem klubu Podravac u Virju. Zbog takve agresivne muzike sam dobio jedan od 26 otkaza na Radio Đurđevcu i ponovno bio vraćan, ali to je jedna sasvim druga storija…

Ministry i Al su najveće zvijezde žanra bez obzira na sve promijene postava, oni su isto kao i Mark E.Smith & The Fall ili Charlie Harper & U.K.Subs. Sve se može promijeniti, ali pjevač nikako. Taj Al danas ima skoro 60 godina, a vrišti kao da mu je tek 25. Potpuno je uvjeren u svoje tekstove i svoju interpretaciju koju mu opslužuje koncizno usklađen bend koji štima ko' urica. Da ih nisam gledao nekoliko puta (a zadnji je bio baš uoči mog 50. rođendana u Tvornici, 7.VI 2017.), mirne duše bih pomislio kako je sve ovo namješteno, kompjuterski programirano i samplirano do vrhunskih tehničkih karakteristika. Ali nije. Ministry jesu minimalistička repeticija jednog te istog riffa s tek malo melodijskih preobrazbi, brazde u thrash metalu, industrialu, punku i elektronici, pa čak i techno-metal-punku zbog 'trance' metodike koju sadržavaju većina pjesama koje je Al vrlo lukavo metamorforizirao u fakat moćan zvučni kapacitet.



Set lista nije nimalo bliska onom sjajnom koncertu iz zagrebačke Tvornice 7.VI 2017. Prvo udara hipnotički bubnjarski ritam Martin Atkinsa "Breathe" dobre 3 i pol minute, a onda se tek uključuju gitare, bas i taj moćan Alov vokal s kojime moraš biti na čisto - ili ga voliš ili ne. Kao i u slučaju death/black/hardcore izvođača, međutim, da bi Al održao ovakvu kvalitetu glasnica i svjetonazora neophodno je uz sebe imati nešto jako dobro kvalitetno. Bijelu robu uz koju si svaki dan u punoj snazi. Na pivi i običnom gemištu ovakve performanse ne možeš niti glumatati, mada je većina death/black/industrial/gothic grla deklarirano veganske sorte. Pokušavao sam godinama 'na suho' proizvoditi ovakve glasove, no nije išlo, ne možeš bez dobrog i kvalitetnog 'nečega' napraviti ovakav vokalni performans kojeg Al na sat i pol ovog zapisa održava u najspretnijoj kondiciji koja, zna se, nije pop bend/ izvođač tipa Duran Duran, Morrissey, Arcade Fire, Green Day ili Coldplay. Huh. Ili Fleet Foxes ili Bon Iver koji čak ne znaju niti svirati, a svrstavaju se u vrh 'indie' scene. Nevermind…



Ovaj koncertni snimak Ministry razara ogromnom snagom thrasha poput prvog-drugog albuma Metallice, pun je elektronskih efekata i te obarajuće vokalne snage Al Jourgensena, pa premda na njemu nećete naći niti jedan veliki hit, presjek je rane karijere u kojoj se pronašlo mjesta za tri legendarne pjesme - "So what", "Burning inside" i "Thieves" na sredini koncerta s njihovih radova iz 80-ih kada je Al još uvijek koketirao s EBM/ elektronikom i post-punkom kojeg je bend ovom prilikom apsolutno potpuno dočarao u obradi Public Image Ltd. - "Public image", jednoj od zasigurno boljih obrada s kojojom se i sam Rotten našao iznenađen. Naravno, ovo jest sve jako veliko iznenađenje, čak je i zadnja pjesma "The land of rape & honey" autentična industrial-elektronika bez gitare, onakvu kakvu smo voljeli u kontekstu Borghesie i Laibacha, a opet nije bio synth-pop D.A.F. Elem, da ne zabrazdim u nepotrebne teme, ovaj živi zapis, inače sedmi im live album je svjedočanstvo možda najbolje Jurgensenove ekipe, sa snimkom dalekog datuma, 22.II 1990. godine. Po mom osobnom ukusu bolji živi zapis samo ima Film iz Kulušića, Neville Brothers i nikad priznati Galactic ("The other side of midnight", 2011), ma kakva Azra trostuki "Ravno do dna", Čorbina "U ime naroda" ili Psihomodo Pop i tu svi dobro znamo ponaosob što bi se sad tu trebalo nabrojati kad su live albumi u pitanju. A naravno, mlade generacije ne bi mimoišle Hladno Pivo live u Domu sportova i Brkove. E, to su fakat tak intelektualni bendovi…



Ovo je prvorazredna roba s nekoliko različitih vokala između kojih gostuju Ian McKaye (Fugazi) i Jello Biafra budući da je Al u to vrijeme imao nekoliko zasebnih projekata (Lard, Revolting Cocks, Pailhead…), te je album koji tek treba da uđe u anale najboljih live zapisa svih vremena. Jedino je nejasno zašto je stari Al ovoliko dugo čekao da ga obznani… Šteta što ne postoji na youtube nikakav relevantan zapis pjesme "Public image", barem ovakav kakav se nalazi na ovome albumu. Može se pronaći verzija spomenutih gothic/punk šminkera Revolting Cocks, ali to nije niti do koljena ovoj izvedbi koju Ministry baš pružaju ovom prilikom. Ne želim degutantno stavljati činjenice na pladanj, original P.I.L. je sjajan izdanak post-punka, uostalom Lydon je i progurao post-punk, prvi žanr u povijesti rocka s predzankom 'post' kojim se danas kite tisuće autora da su 'post', milijuni audijencije su u raznoraznim post skulpturama koje se lukavo koriste za nazivnik retro, modernu glazbu danas više nitko niti ne sluša, a pogotovo se najmanje očekuje novi Ministry album za par tisuća vjernih fanova. Zato Alu i nije bilo boljeg poteza da iskopa ovu snimku kad je bio tek na pragu velikog svjetskog uspjeha prije ključnih 90-ih da zagrije teren jer danas audiotorija itekako ima. Lukavo, zar ne?

Što se mene tiče - fenomenalno.

Naslovi: 1.Breath, 2.The missing, 3.The delty, 4.Man should surrender, 5.No bunny, 6.Smothered hope, 7.So what, 8.Burning inside, 9.Thieves, 10.Stigmata, 11.Public image, 12.The power of Lard, 13.Hellfudge, 14.The land of rape & honey

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 22/07/2017