Al Jourgensen je otkrio hip-hop u industrialu. Ma ne, nije. Samo se šalim. Davno prije njega, još tamo sredinom 80-ih ga je prvi put isprobao i službeno patentirao Mark Stewart nakon što su se The Pop Group raspali, a on krenuo u solo karijeru s kraćim projekt-bendom The Maffia, inače meni osobno jednim od najoriginalnijih i najavangarnijih bendova 80-ih, čak je i njihova stvar "Hypnotised" dugo vremena bila špica moje emisije na Rdio Đurđevcu. Al se samo oduvijek vješto služio već ponuđenim inovacijama ne mareći mnogo za autorski legitiman pečat koliko za transžanrovsku uobrazilju da podjednako korisno, pravo za reći poput biznismena može svoju robu ponuditi, a i vrlo unosno prodati thrash metalcima, poklonicima industriala, EBM-a, punka, pa čak i techno gabbera i hardcorea. Oki-doki, svi ga podjednako gotive isto kao što ga istom mjerom i omalovažavaju jer takoreći praktično nakon onog mega uspjeha s početka 90-ih njegov glazbeno-stilski patent nije doživio skoro baš nikakav značajniji remont poput primjerice njegovih kolega Skinny Puppy, Nine Inch Nails ili Marylin Manson, a i mnogih, a bome ih ima oho-ho. A kad smo već kod Skinnyija, odnosno Nivek Ogrea, on baš i nema neko osobito mišljenje o Alu i Ministry. Evo, možda niste znali, a fakat nisam ni ja sve dok se nisam sreo s MiKKom iz DreDDup na oproštajnom koncertu The Dillinger Escape Plan u zagrebačkoj Močvari vrele ljetne večeri 12.VIII 2017. rekavši mi ono što je njemu rekao Nivek: javna je tajna da Ministry od tog uspjeha 1992. sve svoje koncerte rade s matrice, odnosno da ne sviraju uživo već samo glume da sviraju! Hej? Ma jel' to moguće? Izem ti tako zarađeni lebac… Pa to je još lošije od Billy Idola, Stereo MC's i Lenny Kravitza…

Ha, a kad je već tako, onda mu se podjednakom mjerom može spočitavati i marketinški poduhvat da odonda svaki svoj album potpisan kao Ministry (a ne Lard, Revolting Cocks itd.) uspije plasirati prodajući neku lascivno masnu foru, štos, caku, elem, svašta nešto kako bi privukao pažnju ciljanog auditorija. A kako će drugačije u ovo vrijeme revivala i ponovnog procvata nacizma maskiranog pod kojekakvim krinkama i zapadnih i bliskoistočnih i dalekoistočnih, a bome i afričkih politikanata na vlasti privući pažnju ako ne upravo aktualnim porivima ka ksenofobiji i raznim oblicima mržnje sakrivene u najgnjusnijem rasizmu. E, pa dobra mu je fora u nazivu albuma s tri K oliti ku-klux-klan, međutim kad se zaroni u poetsku suštinu, stari Al baš i nema neki osobiti stav koliko god da to izgledalo kako mu gard predstavlja debelu opoziciju, a da mu koncertni nastupi frcaju provokativnim političkim parolama. Pa, baš ništa od toga u onoj količini i s onim nabojem kako bi se moglo očekivati jer je naš starac itekako oprezan, pa stoga niti ne kritizira, a niti ne konkretizira.

Sva se 'spika' ovdje svodi na njegov liberalni stav koji nit' smrdi, nit' miriše, odnosno baš ga briga što je sve tako kako jeste, ali trabunjati se na albumu o nečemu mora tako da se dovitljivo poslužio hip-hop estetikom kombinirajući punu šaku sampliranih vokalnih slogana, između ostalih i samog Donalda Trumpa uz friziranje i fraziranje gordih slogana koji iskreno govoreći osim samog pojmovnika busanja s takozvanim opravdano namjernim revoltom da se bezbrižno održi nivo vječitog buntovnika, dakako bez strogo afektivnog razloga zbog kojeg bi se morale podvlačiti neke mjere predostrožnosti glede opstrukcija iliti nedolično izraženih stavova. Nažalost, ničega konkretnog ovdje nema u samoj poetici; umivena je do krajnjih granica hollywoodskih blockbustera sa simptomatičnim učinkom, odnosno, malo o općenitoj američkoj situaciji koja se ionako provlači u mnogim sintagmama, pa malo seruckanja po medijima, političkim prepucavanjima i narcisoidnim konotacijama, ali ama baš se ništa konzekventno efektno ne dobiva s pretakanjem iz šupljeg u prazno poput junačkih filmova s Mark Wahlbergom ili Jason Stathamom (ah, gdje su Štef Segal i Chuck Norris) u kojima je bit ispasti što veća frajerčina, a ne glavni cilj pravih boraca Mirka i Slavka - pobijediti mrske neprijatelje u svojstvu izgradnje bolje budućnosti kao što je moj prijatelj Bađo imao bend Graditelji Bolje Budućnosti Muzička Sekcija u drugoj polovici 80-ih. Alov glavni problem je nedostatak adekvatnih emocija: osjeća se da je nešto želio reći onako veeelikoo i gordo što možda ne bi spasilo opću kataklizmu u koju svijet upada, ali ionako ga više niti malo ne tangira što stvarnost funkcionira tako kako funkcionira.



Da je glazbeno koji puta uspio pogoditi sa stilizacijom ne može se osporiti jer je album namijenjen klasičnim Ministry fanovima. Jedna od glavnih pjesama "Antifa" koja je odsvirana i u sklopu turneje 2017. kad su nastupali u zagrebačkoj Tvornici (7.VI 2017.) ima sasvim relevantan političko-etnološki prolog u kome bi se očekivale one velike poante Rage Against The Machine; i video spot nije nimalo loš s maskiranim mrziteljima, ali smisao pjesme je prekomercijalno napenalen da ga niti Hladno Pivo ili Let 3, da ne spominjem Thompsona, ne bi voljeli koristiti, a znamo koliko barem ta dva hrvatska benda i sam Perković umiju politiku pretvoriti u vlastitu umjetnost i kič i svašta, uglavnom ono od čega je iskonskom rockeru, da ne kažem alternativcu ili umjetniku muka. Nema tu neke osobite filozofije, sve se uzima od kurentnih asocijacija, a pjesme poput "Twilight zone", "Victims of a clown" ili "Wargasm" su nesuvisli frčkavi nastavci dobro znanih promašaja kakvih je bilo na albumu "Flight Pig" kad se očekivao pravi Jourgensenov korak kojeg u umjetničkom i inovantnom dekoru nikad nije upriličio jer ga jednostavno ne može sa činjenicom da sve što je najbolje i najkreativnije uspio ostvariti bila ta 1992. kad je prekinuo dodir sa stvarnošću i zvjezdano se uljuljkao u nebesa, a tad je to zaista i mogao jer je bio kralj, car i kako god ga tumačili, napravio je sjajne pjesme koje i dan danas 'ono nešto' znače.

Čim više se glibio u politiku s kojom nije imao ništa osobito, isto kao i mnogi angažirani punkeri, Al je gubio šarm alternativnog na račun komercijalnog s tek malo ovlaš dodira s kurentnošću, ista spika dere i Machine Head i Serj Tankariana i Fear Factory i sve članove bivšeg RATM i mnogih jako dobrih bendova jer se u novonastaloj situaciji ne umiju ponašati isključivo iz jednog razloga - nikad nisu doživjeli rat, sirotinju, siromašno selo, neimaštinu, glad, žeđ, dvorište u kome su možda dvije kokoši ili jedan zec jedini prehrambeni artikl. Oni samo naklapaju po američki, naš američki precjednik nas bude sve spasio, ali ja se u to ne uzdajem i ne želim slušati takve ulizivačke Jourgensenove stihove po kojima će on dobiti, sasvim sigurno još dobar dio nove, mlade alternativne publike koju ionako ima. Ima ovdje 2-3 OK pjesme kao što su "We're tired", ajde može proći "Wargasm" koja je jedna od ponajbolje aranžiranih u opusu Jourgensena, te "Antifa". Ostalo su samo dodaci i popuna albuma, programatsko urađene kompozicije od kojih nema nikakve koristi osim što služe za dizanje atmosfere, ništa drugačije od filozofije Pink Floyd da na 'glavnu stvar' trebaš čekati jako dugo jer ništa drugo nisi niti zaslužio.

Metalci i techno/raveri su vrlo strpljivi, pa i progressive rock/metalci, no punkeri nisu, a Al ih sve skupa jako dobro fila. Neki dan sam pričao sa čovjekom koji pojma nema o Ministry, sluša blues rock i njemu je ta čitava situacija oko nekih stilova koje ne razumije potpuno bezveze, kaže da je alternativa goli kurac uključujući i Kurt Cobaina, a da su glavne zvijezde rocka Alman Brothers Band, The Doors, Jimi, Clapton i sve prije pojave punka i metala. Ideš…. A Al se baš upravo sprda s takvim razmišljanjem koje je meni vrlo drago makar nisam 100% u njegovom feelingu. Daje slobodu slušatelju bez obzira oće li on biti kao alternativac pristupačan tamo nekom ljubitelju art-rocka, jazz/ bluesa ili mainstreama, svaka mu čast jer odrađuje svoj životni poziv uvjereno poput meni jednog od najdražih, nažalost pokojnih ikona, Mark E. Smitha. Ne treba biti fiksiran da je ovo zadnji album stare junkoze, nekoliko puta sam se gadno zajebao, Al bi još mogao napraviti neki album, niti ja kao potpisnik ovih redaka nisam ništa bitnije mlađi od njega, mogu i ja riknuti kroz koju godinu, em' volim svoju generaciju i stariju koja me obrazovala, a Al je baš isto kao i Morrissey ili Johnny Lydon sa sasvim druge strane, pa Cabaret Voltaire ili Mark Stewart, Henry Rollins, Fugazi, Throbbing Gristle, David Sylvian. Nikako Rod Stewart, Bob Dylan, Beatles, Stones, Van Morrisson, Neil Young i ta spika Floydi i nova gnjecava americana, novi brit-pop, novi indie-rock…. Ali jako je slična spika što ima i The Clash i Seks Pistols i Black Sabbath i Mark Stewart i Cabaret Voltaire i Fear Factory i rane Metallica i Kraftwerk, a bome i sarajevski SCH i slovenske Borghesiu, pa i Laibach utkane u zvuk isto kao i izvrsnost sampliranja Public Enemy i Eric B.& Rakim, dva benda kojima se neizmjerno divim što su, kako reče neki kritičar, sjećam se u odličnom magazinu Ritam kad je opisivao prvi album danas zaboravljenog, ali fenomenalnog hip-hop benda De La Soul : sve stvari zvuče kao da ih je odsvirao živi bend.

Naš Al se baš upravo tako postavlja i drago mi je što se tako postavlja. Ima neoborivu autorsku karizmu protiv koje cijeli svijet ne može ništa univerzalno reći, neodoljiv je za nas koji ga razumijemo, oni koji ga ne razumiju, neće ga niti razumjeti, oni koji ga kritiziraju i razumiju dati će mu prolaznu ocjenu za album, voljeli ga ili ne, Al Jourgensen je napravio odličan album kakav Vuco, Urban, Hladno Pivo, Valjak, Kazalište, Brkovi, Čorba, Jonathan , Radiohead, Rammstein, SARS i DreDDup nikad neće napraviti. A i zna se zašto… Ali Koja & Kitchme zna napraviti takve pesme 'mnogo ljudi nezna, mnogo ljudi nesme doživeti tu radost moje lepe pesme'. To je Al. I odličan je u tome što se odvajkada postavlja poput Koje, našeg najboljeg i najoriginalnijeg rockera-alternatrivca, umjetnika kojeg mnogi ne shvaćaju. Nema veze, postoji život da se nešto nauči iz njega KKK je za seljake i narcisoidne bedake…

Naslovi: 1.I know words, 2.Twilight zone, 3.Victims of a clown, 4.TV 54 Chan, 5.We're tired o fit, 6.Wargasm, 7.Antifa, 8.Game over, 9.AmeriKKKa

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/05/2018