Što prvo pomislite kada vam kaže izvedenicu stonegaze? Buljenje u kamen? Iako bi se to moglo reći za novi album Bong-a, Stoner rock, True Widow zasigurno nisu ciljali na tu asocijaciju. Trio iz Texasa sa iskustvom u mnogim lokalnim indie rock bendovima pokušali su kanalizirati svoj osjećaj nelagode i dosade kroz mješavinu psihodelije i doom-a, ali na nešto drugačiji način nego što se to uobičajeno radilo prije. Naime, prije se psihodelija ubacivala u doom, stoner pa i ostatak metala uglavnom dugačkim solažama, ekstenzivnim pauzama i ostalim trikovima koji zapravo uopće ne doprinose pjesmi već samo zauzimaju prostor i troše vrijeme. Slušajući ovaj njihov treći album, dolazi se do zaključka kako je ova kolekcija pjesama njihovo do sad najcjelovitije izdanje.

Na prva dva albuma su bile uglavnom prisutne izmjene žestokih metal odnosno shoegaze elemanata sa mirnijim i ekstenzivnijim ambijentalnim ementima. Na ovom albumu su prvi put uspjeli svakoj od 8 pjesama dati svoj pečat i neku formu koja nalikuje skladbi bez prevelikih razlika između pjesama. Iako se njihova glazba opisuje kao stoner i shoegaze, dva pravca koji su svaki na svoj način dali svoj obol definiranju granica buke u modernoj glazbi, ovaj album je iznenađujuće, bar što se napada na osjetila tiče, smiren i odmjeren album. Ne opterećujući se žanrovskim određenjima, rekao bih da ovo zvuči kao radikalno usporeni surf pomješan tu i tamo sa mračnom atmosferom americane, dark country-ja i folka sa rezigniranim i općenito nezainteresiranim vokalima tipa Cranes. Sve pjesme imaju više-manje isti jednostavni i usporeni ritam te slične gitarske harme, naizgled bez očitih vrhunaca i padova dok bi neke mogle čak proći kao obične pop pjesme da se malo ubrzaju (Fourth Teeth). Ono što nedostaje kod ritma i raznovrsnosti, nadoknađuju nelagodnom atmosferom i zanimljivim instrumentalnim rješenjima pokušavajući dočarati napetost zatišja pred oluju, nešto slično kao što su radili Low na prvim albumima. Mnogo sličnosti bi se našlo i sa nešto mirnijim radovima Mogwai, pogotovo u instrumentalu I:M:O.

Sve u svemu lagan i neopterećujući album, koji usprkos žanrovima koje mu pripisuju, sa metalom povezan samo tangencijalno zvukom gitare koja ponekad može podsjetiti na doom, iako dosta ogoljen. Pjesme se ne izdvajaju samostalno već su dio jedne veće cjeline tako da ne treba očekivati neku veliku razliku u kvaliteti. To je ujedno i najveći nedostatak albuma jer samo oslanjanje na atmosferu je dovoljno za prvo slušanje, ali ne dobiva se poriv za opetovanim slušanjima koje ipak služe za uočavanje onoga što se propustilo pri prvom slušanju. Toga nažalost na ovom albumu baš i nema.

ocjena albuma [1-10]: 7

tomislav // 25/04/2014